Dobrodošli u Uhljebistan: Hrvatska Gospodarska Komora, i Više Nego Beskorisna

Hrvatska gospodarska komora predstavlja državu u svijetu kada je riječ o investicijama i poslovanju. TCN se odlučio zaviriti iza zavjesa, danas, 26. veljače 2017. godine. I stvari nisu baš onakve kakve bi trebale biti.

Kao što će vam reći svatko tko me dobro poznaje, doista se ne volim žaliti. Radije se fokusiram na ono pozitivno u vezi s Hrvatskom, a toga uistinu ima puno. Međutim, ako među stotinu pozitivnih članaka napišete jedan negativan, upravo je to članak o kojemu će se najviše govoriti.

Stoga pokušavam broj negativnih članaka svesti na minimum, a kada ih i napišem, pišem ih s nekim određenim ciljem i u obliku konstruktivne kritike. Kada sam posljednji put kritizirao jednu nacionalnu instituciju prije gotovo godinu dana, to je imalo brze (i pozitivne) učinke, a ta je institucija danas zbog toga bolja nešto što je bila, premda mi u to vrijeme nije baš bila zahvalna.

Postoji jedna nacionalna organizacija koju ja i 115.000 drugih vlasnika tvrtki financiramo svaki mjesec, ja osobno već 14 godina koliko dugo imam tvrtku u Hrvatskoj, a o kojoj nikada još nisam ništa napisao, premda ona simbolizira sve ono loše u vezi s Hrvatskom danas i o kojoj, da budem iskren, nikada nisam čuo ništa pozitivno.

Riječ je o instituciji čiji sam lagodan život, kao i onih drugih 115.000 vlasnika tvrtki, prisiljen financirati svaki mjesec, uz sve ostale poreze koje također moram plaćati. Srećom, plaćam najniži iznos članarine (male tvrtke poput moje plaćaju 42 kune mjesečno, tvrtke srednje veličine 1083 kuna, a velike 3973 kuna), no svi zajedno dajemo oko 18 milijuna eura (oko 136 milijuna kuna, prema Financijskom planu HGK za 2017. godinu) godišnjeg danka gazdama u Hrvatskoj gospodarskoj komori, nekadašnjoj Privrednoj komori Hrvatske.

A za što? Kao što mi je jedna kolegica rekla prije nekoliko dana, premda plaća gotovo 500 kuna godišnje, i to već cijeli niz godina, od te institucije nikada nije dobila ništa, pa čak ni najobičniju olovku.

Ovo nije tirada neke ogorčene osobe koja nije dobila neki posao kojemu se nadala (zapravo, upravo suprotno – baš mi je prošli tjedan ponuđeno da radim nešto za Hrvatsku gospodarsku komoru, i bio bih spreman razgovarati o tome s njima), već je riječ o članku koji piše član Komore koji plaća članarinu i koji je već umoran od nesposobnosti, arogancije i nezainteresiranosti nekolicine povlaštenih ljudi iz velikog grada. Kako bih zadržao vašu pozornost za još koji trenutak – s obzirom da bih vam želio ispričati četiri svoja iskustva koja sam doživio s tom institucijom u posljednjih desetak godina – evo jedne slike.

Ova je slika zapravo prvi odlomak teksta koji je ovog tjedna gotovo objavljen kao udarni uvod u brošuri o jednom novom luksuznom hrvatskom brendu. Za to što ipak neće biti objavljen nije zaslužna Komora, koja nije uočila ništa loše u njemu, već joj je pozornost skrenula jedna od njezinih članica – jedna od tvrtki koje sudjeluju u tom luksuznom brendu i koja je HGK obavijestila da je razina engleskog jezika upravo jezovita. S manje od 24 sata do odlaska u tisak, koga nazvati kako bi se tekst popravio? Na taj sam način došao do tog razdraganog teksta koji bi bio jedva prihvatljiv i da ga je napisao neki dvanaestogodišnjak. Činjenica da je napisan za i u ime Hrvatske gospodarske komore za jednu službenu brošuru namijenjenu međunarodnoj publici čini ga i više nego šokantnim. Ovo je zemlja u kojoj mladi Hrvati znaju engleski jezik možda i najbolje u cijeloj Europi (za mene radi šest suradnika koji engleski govore gotovo jednako dobro kao i hrvatski) i ovo je zemlja s toliko ljudi u iseljeništvu koji govore strane jezike, tako da je pravo umijeće pronaći nekoga tko će za jednu službenu publikaciju napisati tako loš tekst na engleskom.

Osim ako se ne radi o nečijem rođaku...

No, skrenuo sam s teme. Moji prvi pravi susret s HGK-om dogodio se prije otprilike sedam godina. Bio sam bez novca nakon što sam pretrpio velike gubitke zbog krize na tržištu nekretnina. Kao otac jedne male kćeri, s drugom na putu, živio sam na dalmatinskom otoku bez puno mogućnosti za posao za jednog debelog Engleza koji loše govori hrvatski. Nisam imao puno nekih posebnih vještina, ali jedna od stvari za koje sam bio siguran da ih znam raditi bilo je pisanje. Bih li mogao živjeti od pisanja? Kakve sve tu mogućnosti postoje? Tko ima novca? Moje me je istraživanje dovelo do Hrvatske gospodarske komore.

Njihove internetske stranice bile su užasne, osobito one na engleskom jeziku. No, imali su baze podataka (barem sam tako mislio u to vrijeme...) svojih članova, i one su omogućavale pristup svih tvrtkama u Hrvatskoj. Imao sam jednostavnu zamisao – surađivati s HGK-om i tvrtkama koje su njezini članovi, i ponuditi im da im napravim poseban dio internetskih stranica, ili cijeli zaseban portal, na kojemu bih kako treba predstavio na engleskom jeziku sve one hrvatske tvrtke koje žele izaći na međunarodno tržište. Kratki (ili dulji) profil tvrtke, njezinih aktivnosti, kontakata, sve lijepo kategorizirano po sektorima, tako da, na primjer, oni koji traže neku građevinsku tvrtku u Hrvatskoj mogu doći na te stranice, vidjeti koje su sve građevinske tvrtke prisutne i stupiti u izravan kontakt. Predložio sam HGK-u da pošalju mail svojim članicama, s obzirom da imaju svoje baze podataka (barem sam tako mislio u to vrijeme...), a zainteresirane tvrtke platile bi naknadu da budu uključene u portal. Jedan mail poslan svim tvrtkama u bazama podataka koje imaju (barem sam tako mislio u to vrijeme...), možda manja financijska potpora da se sve pokrene, i velika korist za hrvatske tvrtke.

Najdalje što sam došao bio je prvi telefonski poziv, ili je možda to bio jedan mail.

Prošlo je nekoliko godina, a ja sam po prvi put nakon dugo vremena ponovno odlučio pogledati stranice HGK. Odlučio sa u tražilicu upisati naziv svoje tvrtke – Bradbury, d.o.o. Nije bilo nikakvih rezultata. Moja tvrtka uopće nije bila predstavljena. Upisao sam svoje ime kako bih pokušao ponovno, i – ha! – pojavio se jedan rezultat, no bila je riječ samo o informaciji da sam govorio na jednoj konferenciji koju je HGK suorganizirao tjedan dana ranije – i to besplatno, naravno.

Na dnu početne stranice nalazio se link na registar hrvatskih tvrtki, no niti tamo me nije bilo. Bio sam promijenio naziv tvrtke četiri mjeseca ranije, pa sam odlučio provjeriti stari naziv tvrtke. Sudski registar, odakle HGK vuče svoje podatke, bio je ažuriran više mjeseci ranije, no ne i registar Komore. Nakon što sam upisao stari naziv, pojavili su se osnovni podaci o tvrtki kakvi se i u Britaniji mogu jednostavno naći u registru tvrtki – no, naravno, ovdje je sve bilo samo na hrvatskom. Koliko bi sve to bilo jednostavnije za korisnike da je prihvaćena moja ideja od prije puno godina ranije, a koju bi platile same tvrtke?

Prije nekoliko godina, još sam se jednom susreo s HGK-om. Dva nevjerojatna ekološka proizvoda iz Švedske – sustav za sprječavanje istjecanja komprimiranog zraka i revolucionarni sustav filtara za ulje koji čiste ulje tako da ga se nikad ne treba mijenjati – da, DOISTA – bili su sasvim očigledno korisni, u ekološkom i poslovnom smislu, za hrvatske tvrtke iz proizvodnog, prijevozničkog i drugih sektora. Ako bih uspio doći do onih baza podataka koje HGK ima (barem sam tako mislio u to vrijeme...), to bi bilo korisno za obje strane. Ovaj sam put čak uspio organizirati i nekoliko sastanaka, no od svega toga nije bilo ništa, i nikakve baze podataka nisam dobio.

Napokon, 2016. je trebala biti „Godina baza podataka HGK“. Naposljetku sam trebao vidjeti tu čarobnu moć i snagu informacija koje posjeduje HGK.

Naravno, sve je započelo – kao i sve drugo u Hrvatskoj – vezama. Jedan od mojih suradnika imao je dobru vezu prema jednom visokopozicioniranom dužnosniku Komore, pa sam nakon prvog kontakta preko maila došao do jednog vrlo susretljivog službenika koji je bio ljubazan te mi je poslao najmanje tri relevantne baze podataka, na čemu sam vrlo zahvalan. Bih li dobio tako kvalitetnu uslugu da nisam imao vezu? Možda, ma budimo široke ruke i recimo da bih.

Ali bio je tu i jedan problem...

Kvaliteta podataka bila je šokantna. Kako bih ih pretvorio u nešto što bi mi bilo o koristi za poslovanje u 2016. godini, angažirao sam jednu vrlo sposobnu istraživačicu da je ažurira novim podacima. Četrdeset sati kasnije...

Razlog zašto su mi podaci uopće trebali bilo je to što sam odlučio pokrenuti prve nacionalne internetske portale za biciklizam i vina u Hrvatskoj. Možda se čudite zašto ta dva područja već nisu i ranije bila pokrivena, kao ključni elementi u naporima da se Hrvatsku pretvori u turističko odredište kroz cijelu godinu, a i ja si postavljam isto pitanje. HGK je najviše briljirao upravo dok sam pokušavao doći do informacija o vinima i, da budem potpuno iskren, upravo je odjel za vina HGK-a glavni razlog zašto sam napisao ovaj članak.

Hrvatska vina... Teško je i zamisliti da postoji neki značajniji poslovni sektor koji bi HGK trebao promicati. 130 autohtonih sorti, otvoreno tržište EU, sjajna prigoda za promociju. A informacije dostupne na internetu o hrvatskim vinima? Gotovo ništa, uz iznimku nekoliko blogova (posebno VELIKE pohvale Cliffu Ramesu za blog Wines of Croatia). Kad bih uspio doći do baze podataka o vinima, to bi mi pomoglo da napravim prvu vinsku kartu Hrvatske, sa svim kontaktima, i to bi bilo od koristi za sve. Nakon nekoliko telefonskih poziva i jednog maila, ekipa HGK za vina poslala mi je bazu podataka. Bio sam izvan sebe od sreće. Moja karta, s najažurnijim službenim popisom svih vinara, bit će na internetu već sljedećeg dana.

A zatim sam pogledao podatke koja sam dobio...

Prema HGK-ovcu zaduženom za vina, u Hrvatskoj je bilo 235 proizvođača vina, što mi se učinilo vrlo malo, osobito s obzirom da je udruga vinara s Hvara imala 13 članova samo na tom otoku. No, u redu, čovjek zna o čemu priča. Zatim sam se iznenadio kada sam vidio da, od tih 235 vinara, samo njih 64 imaju internetske stranice, barem prema HGK-ovcu zaduženom za vina. No, dobro, i to je možda moguće, s obzirom da postoji puno malih vinara koji nisu prisutni na internetu. A zatim sam izbrojao da za 68 od 235 vinara na popisu nema nikakvih kontakt podataka, osim naziva proizvođača i lokacije. Nema telefonskog broja. Nema e-mail adrese. Nema poštanske adrese. Nema nikakve koristi.

Napisao sam mail HGK-ovcu da mu se zahvalim na podacima, ali sam mu skrenuo pozornost da ima puno pogrešaka i propusta. Reagirao je na način koji će se za njega pokazati uobičajenim – nije poslao nikakav odgovor.

To se sve događalo u svibnju. Nakon toga, i uz puno strpljivog istraživanja, naposljetku smo uspjeli napraviti prvu vinsku kartu Hrvatske, pri čemu smo HGK-ovu bazu podataka proširili s 235 vinara na njih više od 850, i za sve smo pronašli barem neke kontakt podatke. U rujnu sam mu poslao novi mail:

Nedavno smo pokrenuli prvi nacionalni portal o hrvatskim vinima na engleskom jeziku, a cilj nam je ispričati hrvatsku priču o vinu na jednom mjestu i učiniti je daleko pristupačnijom za strance (i domaće ljude) koji su zainteresirani za hrvatska vina. Radimo na izradi prvih karata hrvatskih proizvođača vina, vinskih barova, vinskih festivala i trgovina u inozemstvu u kojima se mogu kupiti hrvatska vina, a nudimo i opsežne informacije o svim aspektima hrvatske vinske scene.
Naš portal možete vidjeti ovdje: http://www.total-croatia-wine.com/wine-shop/810-croatian-wine-now-shipping-all-over-eu
Volio bih porazgovarati o mogućoj suradnji s vama na ovom projektu koji promiče vaše članove. Konkretno, želio bih dobiti određenu financijsku potporu HGK-a u zamjenu za promociju vas i vaših članova.
Bit ću u ponedjeljak u Zagrebu – imate li vremena za sastanak?

Odgovor? Tipičan odgovor HGK-ovca zaduženog za vina. Totalna tišina.

I tako se ništa nije događalo sve do prije nekoliko tjedana, kada mi je jedan utjecajan poznanik iz Zagreba dogovorio susret s visokim dužnosnikom HGK-a. Rekao mi je da su to ljudi s kojima bih trebao surađivati, a visokopozicionirani HGK-ovac je bio vrlo susretljiv, pa je napokon dogovoren sastanak. Kada sam stigao, dužnosnik me je dočekao i duboko se ispričao zato što se moj posjet poklopio s dolaskom novinara Guardiana, pa će on morati s tim novinarom otići na susret s hrvatskom predsjednicom. Nema problema, potpuno razumljivo. Prepustio me je troje svojih kolega, među kojima je bio i moj stari prijatelj, HGK-ovac zadužen za vina, kojeg nisam u prvi trenutak prepoznao.

Sastanak je započeo kao što započinje većina sastanaka s državnim službenicima u Hrvatskoj. Osmijesi, otvoreni notesi, razmjena posjetnica. Nitko ništa nije zapisivao pa sam, uz važnu iznimku gospođe koja radi u turističkom sektoru, ubrzo shvatio da samo gubim vrijeme. Rekao sam im sve o projektu Total Croatia Wine i izradi karte 850 vinarija, i u tom me je trenutku HGK-ovac zadužen za vina obavijestio da nisam u kartu uključio dvojicu važnih vinara. Ispričavam se što sam previdio njih dvojicu, nakon što sam dodao više od 600 vinara kojih nije bilo na njegovom popisu i pronašao kontakte za onih 68 o kojima on nije imao nikakve podatke.

Razgovarali smo o financiranju i o tome kako bi nam HGK mogao pomoći s našim projektima. Ima PUNO novca namijenjenih promociji vina, rekao mi je radosno, samo što vi ne ispunjavate uvjete da biste ga dobili, rekao mi je (činilo mi se, još radosnije). Naime, novac je namijenjen stranim tržištima. Ipak, postoji jedan projekt kojeg bih možda mogao prijaviti za financiranje. Rekao mi je da će mi proslijediti detaljne informacije. Nekoliko dana kasnije, poslao sam mu mail vezano uz naš sastanak i zatražio podatke o natječaju na koji bih se možda mogao javiti.

Dobio sam njegov standardan odgovor – tišinu.

I to je bilo to. Napokon sam odustao razmišljati o tome da bi HGK mogao imati ikakvu drugu svrhu u životu osim puniti džepove nekolicini odabranih i njihovim rođacima, a onda sam prošlog tjedna dobio neočekivan telefonski poziv iz HGK, dok sam se vozio autobusom iz Varaždina prema Zagrebu. Molili su me da im pomognem. Stvar je bila doista hitna. Naime, idućeg tjedna spremaju se predstaviti jedan novi luksuzni tržišni brend (1. ožujka, tako da nemojte to propustiti), kojim će zajednički promovirati 16 kvalitetnih hrvatskih tvrtki. Sve je već bilo spremno. Ili barem se tako činilo sve dok jedna tvrtka članica HGK-a (to su oni koji, kao ni ja, ne dobivaju olovke) nije primijetila da engleski jezik korišten u brošuri nije na prihvatljivoj razini. Mogu li im pomoći i učiniti nešto to isto poslijepodne? Zamolio sam ih da mi pošalju tekst da ga pogledam. Stigao sam to prve rečenice:

The Beautiful Croatia
In the south-central Europe, where the blue Adriatic Sea meets the silver mountains and mighty rivers, lies the beautiful Croatia.

Predivna Hrvatska
U južnoj Europi, gdje se plavo Jadransko more susreće sa srebrnim planinama i moćnim rijekama, leži predivna Hrvatska.

Nakon što sam se oporavio od šoka kako je moguće da je Hrvatska gospodarska komora uspjela pronaći nekoga da u 2017. godini u Hrvatskoj napiše tekst na tako idiotskom engleskom jeziku, kada gotovo svi mladi govore izvrstan engleski – i, još gore, da to nitko nije primijetio sve dok im jedna tvrtka članica HGK, koja nije dobila ni olovku, nije skrenula pozornost da imaju problem –jedan kolega i ja (uglavnom on) uspjeli smo nekako srediti cijeli tekst.

Bio sam šokiran, uistinu šokiran, da organizacija, koja sve ove godine dobiva milijune eura od vrijednih tvrtki, osjeća toliko nepoštovanje prema njima da se čak nije mogla pobrinuti niti za pristojnu promociju hrvatskih tvrtki. Odlučio sam malo pobliže istražiti internetske stranice HGK-a, i tamo samo vidio kako se troše moji novci (oni za koje ne dobivam ni olovku).

Jedna je stranica sasvim dovoljna kao primjer – to je stranica na koju ću se fokusirati sve dok je ne promijene. A ako se ne promijeni u roku od 24 sata nakon što ovaj članak pošaljem predsjedniku HGK-a Luki Buriloviću, to će dosta reći samo po sebi. Stranica nosi naziv Croatia, Your Business Partner, i ima samo dvije rečenice:

The brochure is most comprehensive set of data about everything an enterpreneur and anyone visiting Croatia wanted to know and should know about the coutry.
Croatia your Business Partne is sort of extensive but concise fact sheet about the country, it's people and economy.

Ako HGK ne primjećuje da postoji poneki problem s ovim tekstom (što je sasvim moguće, sudeći po mojem iskustvu), uz to što je tekst sam po sebi nevjerojatno isprazan, tu su pravopisne pogreške u riječima „coutry“ i „Partne“, "enterpreneur" se zapravo piše "entrepreneur", dok je „it's“ skraćeni oblik izraza „it is“, a ne posvojna zamjenica. Također, bio bih spreman autora teksta podučiti ponešto o korištenju neodređenog člana.

Na stranicama HGK na engleskom jeziku postoji i rubrika s vijestima. Izvrsno! TCN objavljuje najmanje tri poslovna članka svakog dana, tako da smo sada, potkraj veljače, tijekom 2017. godine objavili njih već više od 150. Zanimalo me je koliko je HGK aktivan u objavljivanju informacija o svojih 115.000 članova. Odgovor? Od početka 2017. godine objavili su šest vijesti, od kojih je jedna potpuno prazna (koliko im je vremena trebalo da to pripreme?), dok se jedna tiče zabrinutosti HGK u vezi s cijenama automobila (zar ne dobivaju dovoljno novca od ljudi koji u Hrvatskoj stvarno rade?).

Kao član HGK-a koji plaća svoju članarinu, zanimalo bi me tko je angažirao osobu koja je napisala tekstove „The Beautiful Croatia“ i „Croatia, Your Business Partner“? I, po kojem je kriteriju angažirana – zbog znanja engleskog jezika ili zbog neke obiteljske ili prijateljske veze? Mislim da imam pravo na tu informaciju kao član koji redovito plaća članarinu.

Moja poruka HGK-u je sljedeća – zaposlite svoje rođake, ljubavnice, polubraću, prijatelje iz vrtića, slonove kućne ljubimce ako baš morate (svi znamo kako stvari funkcioniraju u Hrvatskoj) – ali, molim vas, nemojte svojim nemarom vrijeđati hrvatske tvrtke koje stvarno rade, barem ne više nego što to inače činite. Zar nemate nimalo samopoštovanja?

Pratit ćemo stranicu Croatia, Your Business Partner kako bismo vidjeli hoće li se nešto promijeniti. Ako sve ostane isto, to će biti potvrda onoga što smo i sumnjali, ali ako ipak dođe do promjena, to bi pokazalo da je ovaj članak imao pozitivan učinak, i bio bih spreman u budućnosti nastaviti s konstruktivnim razgovorom na manje javan način. Shvatio sam da u Hrvatskoj postoje tri vrste ljudi – oni koji su dio sustava, većina koja nije bitna, te oni koji uglavnom isto nisu bitni, ali imaju mogućnost posramiti ih. TCN-u u posljednje vrijeme ide dobro, a to nas sve više smješta u ovu posljednju kategoriju. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li se stranica promijeniti nakon ovog članka. Spreman sam na suradnju s HGK-om u skladu s našim prvim razgovorima, no razumio bih ako bi ovaj članak umanjio izglede za našu suradnju. Međutim, ne bih prihvatio nikakav posao prije nego što se stranica promijeni, ili nam barem kažu po kojem su to kriteriju angažirali genijalca za engleski jezik – onoga koji je napisao tekst The Beautiful Croatia.

A ne nadam se ni da ću dobiti onu olovku.