6. kolovoza 2018. – Sportski uspjeh izveo je na ulice Zagreba 550.000 Hrvata koji su prošlog mjeseca dočekali svoje junake sa Svjetskog nogometnog prvenstva, no kad je riječ o prosvjedima, rijetko kad izlaze na ulice. Zašto?
Imam jednu dobru prijateljicu koja je aktivistica u Hrvatskoj. Istovremeno je i realist kad je riječ o tome što se može postići, i vrlo dobro zna koliku bi potporu mogla dobiti za svaku pojedinu inicijativu. Zbog toga bira svoje bitke te je iznimno uspješna u poticanju pozitivnih promjena. Doista joj se divim, budući da je jedna od rijetkih ljudi koje sam upoznao ovdje a kojoj nije dovoljno da se o svemu žali na kavi, nego radije svoje nezadovoljstvo pretvara u pozitivno djelovanje.
Takvih kao ona iznimno je malo u Hrvatskoj.
Pretpostavljam i da je duboko nezadovoljna. Prima puno potpore riječima, ali vrlo malo djelima. Nedavno mi je rekla da, kad izbije neki skandal, link na članak o tome dobije od 15 do 20 ljudi. Oni su „učinili svoje“ time što su je informirali o skandalu – a sad je na njoj da o tome obavijesti svijet i riješi problem.
„Učinimo to zajedno“, njezin je prijedlog.
„Ne, ne. Nemoj me spominjati. Nitko ne smije znati da sam ti to ja rekao, ili će to stvoriti probleme za mene i moju obitelj.“
To se dogodi svaki put. I gotovo sa svima.
To je nešto što često primjećujem posljednjih godina, kako polagano počinjem shvaćati na koji način Hrvatska uistinu funkcionira, nakon što sam toliko godina živio u svojoj ugodnoj turističkoj izolaciji na Hvaru. Ako ste vi kojim slučajem turist i čitate ovaj članak, odmah stanite – Hrvatska je IZVANREDNO mjesto za odmor. Posjetiti Hrvatsku kao turističku destinaciju nešto je sasvim drukčije nego živjeti u Predivnoj Hrvatskoj.
Moje najnovije osobno iskustvo u vezi s ovim problemom odnosi se, naravno, na moje nedavno objavljene članke o koncesijama u Jelsi i na otočiću Zečevu. Dobio sam TOLIKO poruka zahvale i potpore, TOLIKO novih dokumenata i insajderskih informacija (od kojih će mi neke biti od velike koristi tijekom skorašnjeg suđenja). Zapravo se osjećam prilično popularnim – premda mi to uopće nije bio cilj. I stoga me zanimalo koliko će me ljudi pozdraviti i javno mi zahvaliti kad dođem na tribinu u Vrboskoj. Tamo se okupilo stotinjak ljudi. A koliko mi ih se javilo?
Nitko.
Nemam apsolutno ništa protiv toga, a i očekivao sam se da će se upravo to dogoditi. MOLIM VAS, nemojte misliti da vas kritiziram, jer uopće nije riječ o tome. To je samo jedna od činjenica hrvatskog društva. Činjenica o kojoj rijetko kad otvoreno govorimo.
Već dugo razmišljam da bih trebao napisati jedan ovakav članak, a mislim da boljeg trenutka od ovoga neće biti.
Zašto toliko malo ljudi podupire moju aktivističku prijateljicu, zašto me nitko nije pozdravio u Vrboskoj, i zašto nitko ne želi sjesti sa mnom na glavnom trgu u Jelsi (inače, to mi uopće ne smeta, jer doista volim svoj posao, a u takvom sam zaostatku sa svojim blogovima da nemam puno vremena za čavrljanje), kad u svakom kutu trga i drugdje mogu vidjeti one koji mi u privatnoj komunikaciji pružaju potporu?
Zato što bi ih vidjeli.
A to što bi ih vidjeli u javnosti ukazivalo bi da se protive lokalnim vlastima koje kritiziram. To bi moglo ugroziti ono što je mnogima vrlo blisko srcu.
A to je njihov privatni interes.
U potpunosti to razumijem, ne kritiziram i nikoga ne krivim. Živjeti u Predivnoj Hrvatskoj vrlo je teško, a stati na žulj vladajućima (da budem jasan, ne govorim o Jelsi nego o cijeloj Hrvatskoj) znači ugroziti izvor sigurnih prihoda i utjecaja. Ljudi moraju vrlo dobro i dugo razmisliti o tome, a riječ je o odluci kod koje je lakše ići linijom manjeg otpora.
„Primijetio sam da niste podijelili link na članak“, znao sam govoriti ljudima.
„Ne, ne želimo se javno miješati. Nadam se da razumijete. No, u potpunosti vas podupiremo i poslat ćemo ga drugima.“
Tako da će mi i ti drugi pružiti svoju punu potporu, ali i oni će ostati u tajnosti; samo će proslijediti članak trećima, koji će učiniti isto.
Zbog toga se još i više divim svojoj aktivistički raspoloženoj prijateljici. Živjeti u takvom okruženju, ali i nadalje pokušavati i pobjeđivati u bitkama u kojima se može pobijediti.
I tako, premda protivljenje postoji, javnih prosvjeda u Hrvatskoj gotovo da nema. Država koja može izvesti 550.000 ljudi na ulice da proslave uspjeh na svjetskom prvenstvu, i koja može omiljenom pjevaču pripremiti onakav fantastičan ispričaj na Korčulu samo dva tjedna poslije, visoko je podignula letvicu i pokazala kako se može obilježiti i život i smrt. O tome sam prije nekoliko dana napisao članak – koji je na Facebooku dobio 10.000 lajkova.
Ali prosvjedi?
Prošle su godine održani veliki (50.000 ljudi) prosvjedi za obrazovnu reformu, dok se nekih 30.000 ljudi okupilo na ulicama Splita u znak prosvjeda protiv navodnih (to mi je nova omiljena riječ) nepravilnosti u Hrvatskom nogometnom savezu, no uz te iznimke veliki su prosvjedi prava rijetkost. A nije stvar u tome da se nema protiv čega prosvjedovati... Nema puno stvari oko kojih se divim Francuzima – dobro, vina, sirevi, a valjda nisu loši ni u nogometu – ali kad je riječ o prosvjedovanju, pravi su svjetski prvaci. Ako je nekom sindikalnom vođi u lokalnom kafiću u Parizu jutros poslužena hladna kava, vjerojatno bi mogao u roku od sat vremena izvesti milijun ljudi na ulice.
Ali u Hrvatskoj? Jedan je razlog, naravno – a to nipošto ne smijemo zaboraviti – to što je Hrvatska vrlo mlada demokracija. Drugi je razlog, nažalost, to što je osobni i privatni interes omiljen način za gledanje na stvari, djelomice i zato što postoji određeno cinično gledanje na mogućnost da se izazove ikakve značajnija promjena. Političari su vrlo vješti u krađama i provedbi svojih ciljeva – protiv toga se nema baš što posebno poduzeti. A zašto bismo onda talasali?
Kad sam 2011. godine pokrenuo Total Hvar, vjerovao sam da ću dobiti obilnu financijsku potporu od lokalnih vlasti za promicanje otoka. Doista sam i dobio dosta potpore, kako sam i očekivao, ali sasvim drugačije vrste. Bilo je to nešto što se zove „puna potpora“, ali bez jednog vrlo važnog elementa – novca. Doista, tek sam 2016. godine i to, ironično, upravo preko čovjeka koji me sada tuži, dobio prvu malenu svotu novca da promoviram ovaj predivan otok.
„Zašto se čudiš tome?“ pitao me je prijatelj nakon što sam mu se požalio po stoti put. „Učlani se u političku stranku i dobit ćeš novac.“
Bio je to početak procesa tijekom kojem sam shvatio da javni novac, uključujući i novac za promicanje turizma, nema uvijek cilj promicati turizam, nego održavati osobni interes i status quo. Neki birač traži novac za koncert – manja potpora zajamčit će glasove njegove obitelji na sljedećim izborima. Takve stvari. To je nešto uobičajeno u mnogim državama svijeta. Zašto bi se dio tog novca, koji se može dobro iskoristiti za zadržavanje statusa quo, trošio na neki neovisni turistički projekt? Trebalo mi je vremena da to shvatim.
Isto je i s poslovima u državnoj službi. Hrvatska ima vjerojatno najveću birokraciju u Europi. A velika birokracija znači i radna mjesta. A posao u državnoj službi znači i sigurnu plaću. U malim mjestima to može zahtijevati lojalnost. Ugodan posao u državnoj službi othranit će obitelj (obično i više od jedne), pa kad dođe vrijeme za izbore ta obitelj prepuna glasača neće morati puno razmišljati koga će zaokružiti. A čak i ako se ne slažu sa svime, bilo bi pravo samoubojstvo za obitelj da to javno kaže, budući da bi to ugrozilo radno mjesto (ili koncesiju, ili neku drugu povlasticu koja zahtijeva lojalnost). I zbog toga sva ona potpora u tajnosti koja se ogleda u prosljeđivanju poruka i poticanju onih dovoljno odvažnih (oprostite, glupih) da nastave prosvjedovati. Bravo, odličan posao.
No, to ide još i dublje te prelazi granice političkih stranaka. Ako, na primjer, čelnik jedne stranke želi ostvariti određene ciljeve, može neki dobar posao ponuditi i osobi iz druge stranke, a koja je slučajno član vijeća. Prešutni ili otvoreni dogovor možda je da će vijećnik iz suparničke stranke glasovati sa svojom strankom kad to želi, osim kod onih osobito bitnih glasovanja, kad će potpora onome tko mu je dao posao biti cijena za dobiveni posao iz snova. A ti ključni glasovi donose osobi koja dodjeljuje posao korist koja i više nego opravdava dodjeljivanje unosnog posla nekome iz druge političke stranke.
Međutim, reći da Hrvati ne organiziraju masovne prosvjede ne bi bilo točno – njih više od 300.000 iz istog razloga u posljednje vrijeme prosvjeduje na ulicama. To je najveći prosvjed u suvremenoj Hrvatskoj, a uskoro će biti i veći od onih 550.000 ljudi koji su dočekali svoje junake iz Rusije.
Na ulicama Dublina, Frankfurta i Stockholma. To je prosvjed iseljavanjem.
To je jedini prosvjed koji je preostao dostojnim ljudima u Hrvatskoj kojima su u ovoj zemlji uskraćeni nada i mogućnosti, a to je učinio sustav koji je toliko duboko usađen u društvo da sumnjam da ga se ikad može izmijeniti.
Baš kao što se Indija ne bi promijenila da su Britanci Gandhiju ponudili pokoju koncesiju ili posao iz snova za cijelu obitelj. I, naravno, da je on to prihvatio.
Ili Martin Luther King – Martine, otkaži ove prosvjede, a mi ćemo život za tebe i tvoju obitelj učiniti ugodnijim.
Razmjeri osobnog nezadovoljstva u Hrvatskoj su nevjerojatni. Ali gdje su Gandhi ili Martin Luther King?
