21. 4. 2020. - U seriji članaka na Total Croatia News stranici na hrvatskom jeziku čitajte kako se autorica odlučila i provela pandemijsko vrtlarenje usred grada Zagreba (the English translation of this article available here).
Bit će da se previše družim s Paulom, pa će ovaj tekst imati nekoliko uvoda. Na tome se unaprijed ispričavam.
Vjerojatno ste, ako ste pažljivi čitatelj Total Croatia Newsa, primijetili da se u posljednje vrijeme nešto češće na našim stranicama pojavljuju tekstovi na hrvatskom jeziku. Dobrim dijelom sam napravila te prijevode, te sad osim mnoštva pravopisnih i gramatičkih pogrešaka na engleskom imam prigodu na internetu činiti i takve pogreške na materinjem jeziku, a vi ih čitati i ismijavati me zbog njih. Prekrasno, jelda?
Da ovaj naš dio stranice ne bi bio samo skup prijevoda, odlučili smo u njega ubaciti i sjeme originalnog hrvatskog sadržaja, pa se nadamo da će od toga sjemena nešto nastati, izroditi se nešto korisno – živimo u prebrzim vremenima, stvari se mijenjaju, tko zna koji su mogući smjerovi.
Pa, za početak, kao nekakvo inicijalno sjeme, imat ćete priliku čitati o tome kako sam odlučila napraviti gradski vrt u svojem dvorištu (znam, znam; predvidljiva fora, oprostite), u gradu Zagrebu, 2 km od Ilice. Tu sad ide drugi dio spomenutog uvoda i drugi tzv. disclaimer (nastojat ću što manje koristiti engleski vokabular, pritom naravno izmišljajući prijevode kad god mi to bude trebalo ali i koristeći ih koliko-toliko konzistentno; tako će disclaimer kad god bude potrebno biti „ograda“):
Ja sam potpuno gradsko dijete.
Rođena i odrasla u Zagrebu. Na asfaltu svih asfalta, živjela prvo na 9. katu nebodera pa zatim u zgradi gotovo potpuno okruženoj betonom. Nisam čak odrastajući imala niti baku na selu (zapravo, lažem, jesam, imala sam jednu baku koja jest živjela na selu, ali a) njoj sam odlazila užasno rijetko, doslovno jednoznamenkasti broj puta u životu i b) ta je baka bila još više gradska gospođa, prava dama, ali to je priča u koju sad zaista nećemo ulaziti). Prije 10-ak godina sam se preselila u stan u kojem sad imam maleno dvorište, i od tada sam pokušavala razne vrtlarske vratolomije, od začinskog bilja, preko raznih rajčica, do jagoda i malina, ali ponajviše vremena i volje i truda mi ipak odlazi na očajničke pokušaje održavanja trave na tih mojih 60-ak kvadrata. Bitku s travom gubim svake godine ispočetka, začinsko bilje bude OK, malina se najedem, rajčice završe kod prijatelja jer mi kolovoz najčešće provedemo 600 km (i kusur) od moga vrta i rajčica, pa da ne propadnu…
I tako dolazimo do ove godine i *svegaovog* oko nas. Riječ *sveovo* koristim već neko vrijeme na internetu da opišem 2020. u Hrvatskoj, tamo negdje od početka ožujka: epidemiju bolesti COVID-19, potres, smislene i potpuno besmislene mjere koje hrvatske vlasti (ne)uvode da bi se borili protiv epidemije i ublažili posljedice potresa, urušavanje hrvatske ekonomije koja se temelji na turizmu u tolikoj mjeri, pa u krajnjoj liniji i neke osobne posljedice u smislu gubitka podosta poslova koje sam izgubila u tjedan dana. U nekom trenutku sam shvatila da u hladnjaku imam ravno nula bilo kakvog povrća, a u zamrzivaču se još nešto drži, ali nije ni to baš za pohvaliti se. Prijašnjih sam se godina suzdržavala od neke veće „poljoprivrede“, jer sam uvijek imala pametnijeg posla, a ove godine toga zapravo i nema. Prijašnjih smo godina uvijek nekako koketirali s ranijim i dužim odlascima na more (lani sam bila na jugu gotovo 2 mjeseca u komadu!), ove godine se do prošlog tjedna uopće ne bih bila spremna kladiti da ćemo mora i vidjeti. Sve to skupa, uz užasnu tjeskobu koju mi izaziva sjedenje uz računalo i praćenje vijesti i „vijesti“ o covidu nekako je sazrjelo u odluku: da, napravit ću vrt!
Prvi korak: gdje? Jesam vam rekla da imam ukupno 60-ak kvadrata na raspolaganju? Odabrala sam dio vrta gdje ima dosta sunca (zbog položaja zgrade i okolnog terena to je ozbiljan problem), gdje neće smetati u prolasku i gdje su već i do sad bile te maline i jagode. Trava je i ove godine na tom dijelu bila očajna, pa mi nije bilo žao prekopati je, epidemija me spriječila da kupim i pospem sredstvo protiv mahovine pa je i po tom pitanju bilo užas, uglavnom, 5 kvadrata gdje će nastati vrt je odabrano!
Taj dio dvorišta nikad nije bio prekopan. Znam da je zemlja u mom dvorištu očajna, jer su tu pobacani građevinski ostaci i to je zasuto s doslovno 5 cm neke užasne zemlje (to su sve iskustva iz već spomenutog višegodišnjeg rata za travu). Bilo mi je jasno da će štihanje te zemlje biti ozbiljan zadatak, kao i ručno vađenje kamenja, razbijene cigle i drugog smeća jednog po jednog. Sa ovim najgorim fizičkim dijelom posla samog štihanja sam imala snažnu pomoć (ja sam doslovno jednu lopatu zemlje okrenula!), i ovo na slici ispod je priprema terena nakon dovršenog prvog koraka.
E, da, a što ću zapravo sijati? Ta odluka isto isto nije donešena olako. Naravno, voljela bih imati rajčice i lubenice i takve stvari koje zaista volim, ali mi je ipak pretegnula mala crta optimizma koju još uvijek nosim u sebi, pa sam odlučila da ću ipak posijati vrste koje imaju relativno kratko vrijeme dok se ne mogu početi brati. Ipak se nadam da ćemo uspjeti otići na more, pa da sav vrt ne propadne. Pronašla sam internetsku stranicu lokvina.hr, koja osim što ima zaista velik izbor sjemenja koje se može kupiti online i dođe vam dostavom, ima i jako dobro objašnjeno što i kako s kojim sjemenom, te koliko treba vremena od sijanja do neke zrelosti, kad se može koristiti. Na njihovoj sam stranici odabrala peršin, mrkvu, špinat, blitvu, tikvice i rikolu. Posve sam svjesna da je pet različitih vrećica sjemena vjerojatno previše za moj maleni vrt od otprilike 3 kvadratna metra, ali imam rješenje za potencijalnu situaciju u kojoj sve navedeno predobro rodi, pa u mom vrtu bude prevelika gužva.
O tome čitajte u jednom od sljedećih nastavaka.
20. 4. 2020 – Kako prikazati jedinstvenost i briljantnost prekrasnog fenomena života u Dalmaciji? Upoznajte splitsku umjetnicu Tisju Kljaković Brajić, autoricu fantastične knjige karikatura dalmatinskog života, Oni.
Dalmacija je jedinstvena. Volim je do smrti, ali me jednako tako do besvijesti frustrira. Trebalo mi je 15 godina života ovdje da se pomirim sa svojim frustracijama, koja sad mogu sažeti u jednu rečenicu savjeta na novopridošle. Prihvatite ovu rečenicu savjeta od početka i živite prema njoj, i život će vam biti beskonačno bolji. Odbijte prihvatiti taj savjet i vjerojatno ćete ili iz frustracije odustati od Dalmacije ili ćete završiti tako da ćete je nakon par godina ipak prihvatiti i živjeti po njoj. Rečenica je jednostavna:
Nemojte pokušavati promijeniti Dalmaciju, ali očekujte da će Dalmacija promijeniti vas.
Toliko je toga posebno i jedinstveno u Dalmaciji, a među tim i navade Dalmatinaca. Kad kao stranac istaknem neke od njih, često me optuže da se referiram na zaostale stereotipe. Zato sam bio tako sretan kad sam prošle godine od supruge dobio zaista krasan Božićni poklon, knjigu “Oni” koju je napisala Tisja Kljaković Braić. Smijao sam se ostatak toga dana.
Tisja je pronašla malo vremena da mi odgovori na neka pitanja o knjizi, Dalmaciji i svojim planovima.
Oni su davno nastali u mojim slikama na drvu. Na njima Oni lete plavim nebom i rade sve šta se u pjesmama radi. U jednom momentu izasli su u formi crteža i počeli živjeti stvaran život. Mnogi te crteže nazivaju karikaturom mada ništa nisam iskarikirala. Naprotiv, ni zarez nisam promijenila da bi bili što životinji.
I tako, objavila sam prvi crtež na fejsu i počelo me veselit to da mogu nasmijati ljude. Ubrzo se crteža namnožilo i izdala sam knjigu Oni koja je doživila veliki uspjeh.
Ono što je Njih učinilo tako popularnima jest zapravo to šta su tako obični. Svak se u njima prepoznao. Mislim da je došlo do jednog zasićenja photoshopom i nestvarnim svijetom, a Oni nemaju filter.
Nisam nikad razmišljala o životu u Dalmaciji kad ga ja naprosto živim. Iz mene prirodno izlazi ono šta mi je u krvi. Mislila sam da zbog toga što predstavlja tipične Dalmatince knjiga neće bit zanimljiva dalje od Dalmacije, međutim desilo se baš suprotno. Evo i Srbi i Slovenci kupili su prava na knjigu.
Uvijek mi je bio san da u tri poteza mogu nacrtat sve i napokon sam uspila. U crti koja glumi oko možete vidit kako ga ona gleda. Mislim da ih se u zadnje vrijeme može i uti. Njihov izgled, njihova razlika u visina... ma koliko se odupirala tome to smo muž i ja.
Međutim oni nose karakteristike naših roditelja, sve ono šta nam je išlo na živce i u šta ćemo se u skorije vrijeme pretvorit.
Knjiga Oni postala je svojevrsni bračni udžbenik.
Moja najdraža ilustracija nije uopće smiješna. Ima u sebi poeziju koju imaju moje slike. Zove se Pomirbeni nogododir. Mislim da se u njoj krije tajna braka.
Na to pitanje ću odgovorit ovako. Amarcord, Fellinijev Amarcord je to.
Zapravo to je isto kao da me pitate šta me ljuti kod mene same. Ima puno toga al neću kazat i neću priznat.
A šta volim kod sebe, o tome nije red govorit, nije se lijepo hvalit? Samo ću reć da ne bi promijenila kvart, a kamoli grad.
Sve šta sam napravila napravila sam bez plana i programa i ne pada mi na pamet da ikad išta planiram. Evo i knjigu koju sam napisala o svom djetinjstvu U malu je uša Đava napisala sam sebi za uspomenu. U jedanaesti mjesec u HNK Split trebala bi bit premijera predstave po toj knjizi…
Sve što radim je upravo ono što me u tom trenutku čini sretnom, i ne razmišljam o ničem dužem od tog trenutka.
Hvala na intervjuu, Tisja, i hvala za mnogo smijanja. Ako želite dodati malo smijeha u svoj dan, možete zapratiti Facebook stranicu Tisja Kljaković Braić Art.
14. travanj 2020 — Mnogi iz dijaspore vjerojatno osjećaju potrebu pomoći Hrvatskoj u borbi s pandemijom koronavirusa i višestrukim potresima koji su pogodili Zagreb gotovo istovremeno, ali se ipak suzdržavaju.
Lako je dopustiti da prevladaju ciničnost i potištenost, posebno kad se čini da postoje vrlo upitne "dobrotvorne organizacije" koje glume da se bore protiv virusa, a zapravo varaju donatore i uzimaju njihov novac diljem svijeta.
Ipak, postoje dobro provjerene, učinkovite međunarodne i lokalne humanitarne organizacije koje pomažu na terenu u Hrvatskoj. Njihovi postupci zaista čine razliku na terenu, te zaslužuju vašu podršku - bilo financijsku, bilo neki drugi oblik.
Hrvatski crveni križ — Crveni križ nastavlja svoju ulogu kao organizacija koja pomaže kod gotovo svake nezgode. Organizacija za pomoć radi zajedno s najžešćim navijačima Dinama Zagreb, Bad Blue Boysima Plavom Srcu, humanitarnom programu pomoći onima kojima je teško ostvariti normalan život nakon potresa.
Volonteri Crvenog križa također pomažu na terenu s dostavama i drugim oblicima pomoći starijim i bolesnim osobama diljem svijeta.
Donirajte ovdje.
Ili im novac pošaljite direktno na
IBAN: HR8523600001502750000
UNICEF — Najvažnija organizacija za pomoć djeci Ujedinjenih naroda pokrenula je krajem ožujka kampanju za pomoć medicinskom osoblju i obrazovnim institucijama, kao i za pomoć djeci i obiteljima. Ova akcija uključuje medicinsku opremu, maske, rukavice i respiratore.
Donacija UNICEF-u također ima utjecaj širenja na zajednicu, jer organizacija pomaže djeci i obiteljima s provlemima da dobiju psiho-socijalnu pomoć.
Donirajte ovdje.
Ili im novac pošaljite direktno na
IBAN: HR1723600001501092524 ; uz poziv na broj 2063-989
Jedni Za Druge i Potres Hrvatska — Ove Facebook groupe odgovor su na dvostruku nedaću koja je zadesila zemlju, pri čemu se jedna uglavnom bavi koronavirusom, a druga na potres u Zagrebu. Obje se temelje na razmjeni, spajajući one koji nešto trebaju s onima koji to (uslugu ili proizvod) nude. Bilo da se radi o odlasku u kupovinu namirnica ili nekom drugom manjem zadatku, cilj je spojiti ljude kojima pomoć treba s onima koji su je spremni pružiti. Ako ste u Hrvatskoj i možete nekome ponekad pomoći, priključite se grupi - možda baš nekome od vaših susjeda nešto treba.
Priključite se grupi “Jedni Za Druge” za vaš grad na Facebooku, ili krovnoj grupi kako bi ste saznali kako možete pomoći.
Hrvatska Mreža za Beskućnike — Uz starije i osobe lošega zdravlja, beskućnike čeka teža borba protiv COVID-19 od većine. Ova grupa obavila je mnoštvo posla na terenu, distribuirajući hranu i odjeću beskućnicima u Hrvatskoj, uglavnom u Zagrebu.
Donirajte ovdje.
Ili im novac pošaljite direktno na
IBAN: HR1723600001501092524
Ako želite ostvariti veći utjecaj sa značajnijom donacijom, humanitarne organizacije možete provjeriti kroz Charity Navigator (Navigator humanitarnih organizacija), koji ocjenjuje te organizacije prema njihovoj učinkovitosti.
15. travnja 2020. - Dakle, kad je za vas bila zlatna era života u Hrvatskoj? Nova serija članaka osvrće se na sretnija vremena kroz oči stanovnika Hrvatske. Prva u seriji je dugogodišnja ljubiteljica TCN-a i vrhunska kuharica, Ankica Mamić iz Zagreba.
Dobio sam mnoge molbe da na ovu stranicu dodat drukčiji sadržaj - po mogućnosti veseliji - da bih malo unio živosti u cijelu ovu mizeriju vezanu za koronu. Razumijem te očajničke želje. Ako mislite da su vijesti o koroni toliko naporne, podijelite neku lijepu misao s nama kojima je posao o tome izvještavati cijeli dan.
Pa eto ideje, na kojoj sam veoma zahvalan mojoj prijateljici Ankici Mamić, koja ju je tako izvanredno pokrenula - Kada su za vas bile "zlatne godine" u Hrvatskoj?
Prije par tjedana pokrenuli smo seriju Foreign Self-Isolation Stories: Do You Feel Safer? (Strane priče iz samo-izolacije: osjećate li se sigurnije?), u kojima smo pitali strane državljane koji žive u Hrvatskoj da usporede kako se Hrvatska nosi s ovom situacijom, u usporedbi s njihovim originalnim domovinama. Do sada smo dobili gotovo 40 sjajnih odgovora na intervju, od Hong Konga do Hondurasa, Kine do Meksika, Japana do Novog Zelanda.
Novi logičan iskorak bio je Glasovi Korone u dijaspori, u kojima smo nastojali saznati kako se Hrvati u inozemstvu nose s okolnostima u kojima su se našli, u usporedbi s Domovinom.
A onda, da bismo pokušali dodati nešto veselja, započeli smo "Stranci u izolaciji: Mojih 10 najboljih iskustava u Hrvatskoj". Te članke možete pronaći, kao i upute za prijave na bilo koju od tih kategorija, ispod intervjua u pojedinačnim člancima ovdje.
Ali, istovremeno sam htio pronaći način da se ljudi u Hrvatskoj sjete sretnijih vremena, pa smo razmišljali uvesti seriju članaka o sjećanjima ljudi o njihovoj najdražoj eri života u Hrvatskoj. Ako želite sudjelovati, molim vas da pošaljete svoj tekst, 4-6 fotografija, uvodni pasus te (ako to želite) link na vašu web-stranicu na This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it., sa subjectom Zlatna era.
A sad, pročitajmo što o zlatnim godinama ima reći Ankica Mamić.
Hrvatska je prekrasna zemlja i kad bi govorili samo o oku vidljivim ljepotama i prednostima života u njoj, lista bi bila jako duga. Međutim, nije lijepo uvijek samo ono „izvana“. Najljepše uspomene nastaju onda kada se ostvaruju ciljevi – životni i poslovni, vlastiti i opći.
Stoga bih se najprije vratila u vrijeme kasnih 80-tih, kada se nazirao pad komunizma i kada je počela izranjati stoljetna čežnja za vlastitom državom. Tada sam bila u godinam kada sam mogla s dovoljno zrelosti, a opet i dovoljno mladosti za zanos i strast, sve to proživljavati i razumijevati. „Gutala“ sam vijesti, pratila sve što se priča i događa, s nestrpljenjem iščekivala svaku novost. Nažalost, shvatili smo vrlo brzo da će ostvarenje sna biti teško i bolno. Počeo je rat i naši životi su se preko noći promijenili. Međutim, to teško vrijeme donijelo je i mnogo lijepih stvari. Zajedništva, promišljanja i traženja rješenja. U podrumima zagrebačkih restorana okupljale su se skupine ljudi koje su na različite načine željele dati svoj doprinos i sa zadovoljstvom sam se i sama pridružila. Bila sam blizu mnogim ljudima koji su ubrzo postali jako važni i koji su ostavili trag u mom životu. Ponajprije, od tih sam ljudi ljudi mogla puno naučiti jer su me inspirirali da tražim najbolje dijelove sebe.
Iz toga vremena naravno pamtim i strahove. Iako je u Zagrebu bilo relativno mirno, život je bilo teško organizirati u vrijeme između uzbuna. Najteže mi je bilo dok je moja tada desetogodišnja kći još uvijek morala ići na nastavu. Znali smo da će cijena slobode biti velika, ali svejedno, sreća koja se nazirala nakon toga rata izgledala je vrijedna svega.
Posljedice rata bile su očekivane. Nastupilo je je dugo razdoblje prilagodbe, sporog dizanja i oporavka. Međutim, dočekali smo i bolja vremena. Razdoblje od 2000. do 2006. posebno pamtim kao vrijeme u kojem smo doživjeli ekonomski procvat. I sama sam, kao relativno mladi poduzetnik, vidjela i našla svoju priliku. U to vrijeme pokrenula sam agenciju za odnose s javnošću. Struka koja zapravo nije postojala počela je živjeti i prilike su se otvarale. U to je vrijeme u Hrvatskoj zaista bilo lijepo raditi, ali i živjeti. Dobili smo i željenu autocestu Zagreb-Split za koju su i naši roditelji izdvajali samodoprinos i koja nam je omogućila da počnemo vikende provoditi u predivnoj Dalmaciji. Iz tog vremena nosim i najljepše uspomene s naše obale, krstarenja i otkrivanja otoka, druženja i uživanja u hrvatskoj gastronomiji i vinima. Naime, među granama koje su apsolutno procvjetale otkada smo dobili državu, svakako su gastronomija i proizvodnja vina.
Život se sastoji od dobrih loših i dana, dobrih i loših godina. Iz svake krize trudila sam se nešto naučiti. Međutim, ova kriza koju sada dijelimo sa svijetom, nekako mi se čini najtežom do sada. Malo je onoga što mi se čini da će biti dobro nakon nje. Možda ipak jedna stvar. Hrvatska ima priliku propitati smisao glomaznog državnog aparata i pročistiti mnoge nepotrebne organizacije i agencije. Jedno malo dobro već se vidi na kraju tunela. A to je krah populističkih politika, koje su se u krizi pokazale potpuno nemoćnim.
S Ankicom Mamić možete se povezati putem mreže LinkedIn.
Da biste pročitali više članaka iz jedne od naših šest serija koje smo gore spomenuli, kliknite ovdje (na eng. jeziku).
14. travanj 2020. - Tražite preporuku za dobru hranu, ali vam je već dosta lažnih osvrta na TripAdvisoru? Pročitajte izvještaj o napretku nakon dvije godine o projektu TasteAtlas, globalnoj lokalnoj karti hrane s osnivačem projekta, Matijom Babićem.
Prošlo je skoro dvije godine otkako sam s Matijom Babićem, koji je najpoznatiji kao vlasnik najneovisnijeg i najpopularnijeg portala vijesti u Hrvatskoj, Index.hr, porazgovarao o njegovom novom projektu nazvanom TasteAtlas. Značajan je to bio iskorak od svijeta vijesti na Balkanu, ali radilo se o projektu koji se bavi jednom od Babićevih najvećih strasti - gastronomijom.
Ideja je bila brilijantna, ali jednostavna: stvoriti globalnu mapu lokalne hrane, specifične za određenu regiju, s detaljnim podacima o svakom jelu, kao i najboljim mjestima gdje to jelo možete isprobati - prema preporukama koje ne dolaze s TripAdvisora ili sličnih stranica, nego ih daju kritičari hrane i stručnjaci za gastronomiju. TasteAtlas bio je pokrenut prije dvije godine, možete pročitati i moj intervju (na eng. jeziku) s Babićem taman prije nego je projekt objavljen javno u travnju 2018. godine.
Babić je trenutačno na turneji po Aziji za TasteAtlas, te se u ovom trenutku nalazi zatvoren u Vijetnamu. Pristao je otamo odgovoriti na par pitanja i dati nam izvještaj o tome kako napreduje projekt TasteAtlas.
1. TasteAtlas je projekt nastao iz strasti, koji je nastajao tri godine, a uskoro će mu biti pune dvije godine. Jeste li zadovoljni time kako stvari s njim napreduju?
Ne i da. Očekivao sam puno brži start, nisam mislio da ćemo pet godina programirati i puniti i polako se uhodavati, i da ću pritom u to ulupati toliko novca. Start je bio očajno spor. Međutim prije nekih pola godine krenuli smo se relativno brzo dizati, neke od ideja su se uhvatile na Google, i počeli smo relativno brzo rasti. Još uvijek nismo A liga gastro sajtova i travel guideova, ali došli smo do svakodnevnih 50 tisuća različitih ljudi, najviše iz Amerike, čime smo jači od uglednog talijanskog Gambero Rossa recimo, ili sjajnog weba Great British Chefs. Tržišta gastro siteova i travel guideova su toliko zakrčena da se u njima strašno teško probiti bez fantastične ideje ili jakog zaleđa, puno jačem nego što ga ima i jedan Gambero Rosso. Ja nemam nikakvo zaleđe, ali vjerujem da imam znanje i dosta dobru ideju kako da sve to provedem i uđem u A ligu. Uvjeren sam da ćemo do kraja godine postići financijski break even, a da ćemo kroz koju godinu postati vodeći sajt za međunarodnu gastronomiju.
Kako Index dnevno posjećuje između pola milijuna i milijun ljudi, ove mi brojke još uvijek djeluju sitno, no prezadovoljan sam s trenutnim tempom rasta.
Na kraju, oko mojih emocija oko projekta treba ipak znati ovo: ja nisam fokusiran na novac nego na lifestyle. Želim raditi lijepe stvari u kojima uživam. TasteAtlas mi to omogućuje. Da, počinje i zarađivati solidan novac, ali to mi nije bio prioritet. Prioritet je napraviti sjajnu stvar koja će se ljudima svidjeti, dizati je kvalitativno i kvantitativno, a novac onda dođe sam od sebe.
2. TasteAtlas su popratili međunarodni mediji diljem svijeta, a školskoj djeci preporučilo ga je kao izvor informacija irsko Ministarstvo prosvjete. Promatrati kako vaš projekt postaje zaista globalan mora biti zaista zadovoljavajuće. Što su vam bili najbolji trenuci ovoga putovanja do sad?
To je bilo sjajno, oduševljen sam s tim. Oduševljeni smo i kad nam se javljaju učitelji i profesori, najviše iz Amerike, da nam pokažu kako njihovi učenici uče iz TasteAtlasa. Osim toga, najviše me razveselio jednominutni prilog o TasteAtlasu u središnjem dnevniku talijanske televizije. Talijani, kraljevi gastronomije, hvalili su se time što su talijanska jela pri vrhu top liste bugarsko-hrvatskog startupa. Kakva vremena.
(Bangkok)
3. Proizveli ste neke sjajne lokalne mape hrane po cijelom svijetu, pri čemu se čini da su karta sireva Francuske i karta tjestenine Italije posebno popularne. Što su vam najpopularnije stranice do sad i koje regije su vas iznenadile razinom interesa?
Naše najpopularnije stranice su top lista najpopularnijih i top lista najboljih jela na svijetu. Osim toga, imamo sjajnu stranicu sa sirevima. No, trenutno najbrže rastemo na onim stranicama s kojima smo na vrhu američkog Googlea, a to su japanski deserti i skandinavski deserti. Puno jakih pojmova nam ovih dana ulazi u top 10 na Googleu pa očekujemo velik rast, recimo na Indian Food koji svaki dan traži preko 200 tisuća ljudi. Fish&Chips je na engleskom Googleu ušao u top 10, od takvih pojmova imam ogromna očekivanja jer smo jedini sajt na svijetu koji nudi sveobuhvatne informacije o njima: i opće i povijesne informacije o jelu, i recept, i popis najboljih restorana. U Engleskoj svaki dan Fish&Chips traži pedesetak tisuća ljudi. Dovoljno je postati broj jedan samo na jednom takvom pojmu da budemo skoro pa isplativi. A mi ćemo postati broj jedan na desecima takvih pojmova. I pritom ćemo zaista pružati posjetiteljima sve što ih o tom može zanimati.
4. Ljubitelj ste dobre hrane i često putujete. Kako ocjenjujete svoja iskustva s TripAdvisorom kao korisnik, te koja su vam lokalna jela ispala najboljim otkrićima dosad?
TripAdvisor mora hitno poduzeti nešto oko algoritma preporuka i prepoznavanja lažnih kritika želi li preživjeti. Michelin me zanima kad želim predstavu u restoranu. TasteAtlas preporučuje najkvalitetnija i najpouzdanija mjesta po mišljenju profesionalnih kritičara, s naglaskom na lokalne. Gdje god dođem isprobam sve vodiče, ali TasteAtlas je već neko vrijeme najkorisniji alat za pronalazak pouzdanih autentičnih restorana.
Još uvijek ima gradova gdje me TasteAtlas odvede na neku bezvezariju, ali sve ih je manje. Ove godine lansiramo TasteAtlas Awards s popisom najboljih legendarnih restorana na svijetu, gdje je još jedan ključan faktor: starost restorana. Ako je netko opstao 100 godina, vjerojatno nešto vrijedi. To će bit bomba projekt i dodatno će podići korisnost TasteAtlasa. Ukratko, gdje god putujem pratim što mi fali od informacija i kakve bih informacije želio, i onda u tom smjeru nadograđujem TasteAtlas. A nakon što do kraja posložim TasteAtlas, idem na idućih par globalnih projekata kojima se jako veselim.
(Pariz)
5. Projekt je i vama donio mnoga otkrića, jer pokrivate mnoga lokalna jela iz cijelog svijeta. Jesu li se na vašem radaru pojavile neke nove lokalne kuhinje o kojima prije niste mnogo znali? Ako da, koje i zašto?
Carska ruska kuhinja me oduševljava. Kavijar, blini, haringe, stroganoff, vodka, kvas. Mislim da je ruska kuhinja najpotcjenjenija sjajna kuhinja na svijetu. Na lošem glasu je zbog komunizma, koji je uništio hranu kao što uništi i sve ostalo. Ali ta sovjetska hrana veze nema s carskom ruskom kuhinjom, koja meni spada u top5 na svijetu, uz talijansku, japansku, singapursku i američku.
6. Kod takvog globalnog projekta, pretpostavljam da su lokalne dojave više nego dobrodošle, bilo da se radi o informacijama o jelima ili o originalnim fotografijama. Ako netko želi doprinijeti, kako to može učiniti?
Proces je jednostavan: registrirati se i preporučiti restoran za neko jelo, ili i neregistriran poslati informacije i fotografije o nekom jelu. Sve informacije su dobrodošle, ali niti jednu informaciju ne objavljujemo prije nego što je dodatno provjere naši autori. Jedna od najvećih snaga TasteAtlasa je što nema bullshita. Niti kritike za restorane ne odobravamo ako nam se ne čine argumentirane.
(Libanon)
7. Što slijedi za TasteAtlas?
Kao što sam spomenuo, ove godine ključan projekt je TasteAtlas Awards - popis legendardnih restorana i najboljih jela na svijetu. Osim toga, pokrećemo bazu proizvođača i proizvoda. Potom još par meni ključnih stvari i aplikaciju, i onda mogu na iduće projekte krajem iduće godine.
8. I za kraj, pitanje za vas kao osobu koja sad ima dobar pregled gastronomije na cijelom svijetu, je li istina da mi Britanci imamo najgoru hranu na svijetu?
Nikako. Imate senzacionalne pive. Odlične pite. English breakfast jedan je od najboljih na svijetu. Yorkshire puding je bomba. Fish&Chips je bomba kad se dobro napravi, uživam u restoranima koji se tim jelom bave pažljivo i elaborirano, pa opisuju koliko je koja riba flaky. Afternoon tea mi spada među najbolje gastronomske rituale uopće. Pubovi su sjajna mjesta za jelo, piće i druženje, malo kultura ima tako sjajnu atmosferu kakvu vi imate u pubovima. Mislim da je britanska hrana i cijela atmosfera koja je prati odlična.
Možete provjeriti svijet lokalne hrane na TasteAtlasu na njihovoj službenoj stranici njihovoj službenoj web-stranici.
11. travanj 2020. - Odluka da se dopusti održavanje procesije Za Križen u Jelsi izazvala je mnoštvo rasprave. Detaljan izvještaj jedinog stranca koji je prisustvovao cijelom događaju na Hvaru.
Ovo je članak koji zaista ne želim pisati, jer znam da će rezultirati dodatnim napadima i zlostavljanju s nekih strana, bez obzira što napisao, zbog povišenih emocija i osjećaja o ovoj temi. Ali, odlučio sam se ipak napisati ga, jer osjećam da imam moralnu obvezu to učiniti.
Moralnu obvezu iz dva razloga. Prije svega prema stanovnicima Hvara, koji ove godine nisu mogli sudjelovati u petstogodišnjoj tradiciji koju štiti UNESCO, a koja je gotovo dio njihovog DNA - slučajan razvoj događaja doveo je do toga da sam bio jedan od šačice (manje od deset) ljudi bez službene pozicije koji je dobio priliku prisustvovati cijelom događaju i svih šest procesija. Osjećam obvezu podijeliti što više informacija, uključujući i videosnimke i fotografije. Ovdje već možete vidjeti prvi opširan izvještaj (na engleskom jeziku), kao i uređenu video posvetu svakome od šest nositelja križa ovdje.
TCN-ovo izvještavanje o procesiji Za Križen 2020 u Jelsi (a koje je pokrilo i preostalih pet procesija iz Vrboske, Vrbnja, Svirča, Vrisnika i Pitvi) do sada je prenešeno na portalima Bitno.net, Laudato TV, 24 Sata, Index, Tportal, Dalmacija Danas, Telegram, Dalmacija News, Šibenik In, Morski.hr, Maxportal.hr, a pojavilo se i u nacionalnim večernjim vijestima na RTL Danas. Laudato TV čak me nazvao Ircem, a tako su postali prvi portal koji je prihvatio moju post-Brexit stvarnost.
Intenzivan interes medija za naš rad imao je manje veze s kvalitetom onoga što smo proizveli, a puno više, naravno, s činjenicom da sam zbog trenutačnih ograničenja kretanja bio jedan od malog broja novinara u zemlji koji su mogli prisustvovati događaju.
Bila je ovo po tom pitanju čudna godina za TCN, budući da smo kolega i ja bili jedini stranci na inauguraciji Predsjednika Milanovića prije par mjeseci. Više o dojmovima stranca s hrvatske predsjedničke inauguracije pročitajte ovdje.
A onda, još čudniji osjećaj: početak procesije Za Križen u Jelsi u četvrtak. Ne samo da sam bio jedini stranac na glavnom trgu, nego sam bio i jedina osoba.
Meni se čini da postoje tri aspekta ove odluke koji su raspirili emocije.
1) Društveno distanciranje
2) Ljutnja što su mnogi drugi događaji otkazani, a ljudi zatvoreni u svoje kuće, a istovremeno je procesija Za Križen dopuštena.
3) Kako se približava Uskrs, važno vrijeme za obitelji u Hrvatskoj, dopuštanje odvijanja ove procesije može poslati pogrešnu poruku.
Neću se doticati posljednjih dviju točaka, jer moje mišljenje nije bitno, a i davno sam naučio da uskakivanje u polarizirane debate dovodi do otklizavanja u rasprave o ustašama i partizanima u par minuta. Ali, imam mnogo toga reći o prvoj temi, kao i dodati nešto vrijednosti u raspravu, budući da sam imao pristup cijeloj procesiji.
Prije nego što krenem, mislim da je bitno napomenuti da ljudi imaju različita iskustva i perspektive, ovisno o tome koliko im je kretanje ograničeno i nalaze li se s nekim, i s kim točno, u izolaciji. I iako ne mogu zamisliti kako je biti zatvoren u Zagrebu s koronom vani a potresima unutra, brinem se i za prijatelja koji je na idiličnom karipskom otoku koji je upravo zabilježio prvu smrt od Covida-19. Nema nikakve šanse naći se na letu s otoka, a otok ima 10 bolničkih kreveta i 2 respiratora. Posve drukčiji zatvor, ako ga usporedimo sa Zagrebom, a možda čak i još više zastrašujući, bez obzira na sunce i mogućnost odlaska na plažu.
Nijedno mjesto nije savršeno za biti dok sve ovo prođe i posve prihvaćam da su okolnosti u sunčanoj Jelsi mnogo bolje nego na mnogim drugim mjestima. Da smo ostali u našoj kući u Varaždinu, vjerujem da bismo se poubijali, a iako su zdravstveni resursi na otoku ograničeni, Split nije daleko a hrvatske hitne službe rade fantastičan posao iako su već desetljećima slabo financirane.
Dio naslova je da Hrvatska nije Wuhan. Postoji razlog za to, iako sam svjestan da će neki to vidjeti kao obični clickbait. Želim dodati jedan pasus o clickbaitu u ovu raspravu prije nego što nastavim, jer je to važan aspekt ove debate. Sada prolazimo kroz eru vrhunca clickbaita, a neki medijski članci o ovoj procesiji dobrano su se tome prepustili.
Iako ne osuđujem portale koji provode politiku clickbaita (više o tome zašto malo kasnije), to je nešto čemu se urednički snažno protivim na TCN-u. Iako ne možemo to uvijek postizati, budući da imamo mnoštvo suradnika i opuštenu politiku objavljivanja, kvaliteta nam je značajno važnija od brze gotovine koju mogu pružiti klikovi vođeni histerijom. Po mom mišljenju, kratkotrajni financijski dobitak s druge bi strane doveo do gubitka kvalitetnih čitatelja, koji bi ispravno zaključili da smo clickbait stranica.
Zašto onda ne osuđujem druge portale? Prihod od Adsensea je ključan prihod za medijske portale ovih dana, a prihod od Adsensea stvaraju klikovi. Što imate više klikova, to više zarađujete. Što imate više clickbait članaka, to imate više klikova i više novca. Trenutačna financijska situacija na TCN-u je takva da nam je doslovno svaki klijent zamrznuo suradnju - tijekom posljednjih tri mjeseca. Bolno ali razumljivo. I u međuvremenu nam se jedan klijent vratio i novi nam se klijent priključio jučer, ali to znači da je punih mjesec dana JEDINI izvor prihoda za TCN bio prihod od Adsensea. Dakle, da bih nahranio svoju djecu, u interesu mi je bilo privući klikove na našu stranicu. Pa je pitanje bilo, raditi kompromise po pitanju kvalitete ili zamoliti djecu da nešto manje jedu? To je dio rasprave o clickbaitima koji se rijetko spominje.
Žao mi je, djeco, odlučio sam se za kvalitetu ALI dobra vijest je da se klijenti vraćaju i dolaze nam i novi, pa ćemo uskoro moći ponovo dobro jesti. I, da, šalim se o tome imaju li mi djeca što jesti - kada imate privilegiju pristupa kvalitetnih proizvoda svoga punca i legendarne Konobe Zorica koju vodi vaša punica, nitko neće umrijeti od gladi.
Oprostite mi na dugom uvodu, ali mislim da je bio bitan kako biste shvatili ovu kompleksnu situaciju.
Pa počnimo. Pa zašto Hrvatska (niti bilo koje drugo mjesto na svijetu) nije Wuhan? Pogledajte na grafiku koja pokazuje razinu restrikcija u nekim evropskim zemljama. Dok je Wuhan imao potpuni "lockdown", u svim ovim zemljama, uključujući i Hrvatsku, on je bio samo djelomičan.
Ovo je Split krajem prošlog mjeseca, gdje su domaći ljudi uživali u tradicionalnoj igri picigina na proljetnome suncu. Zadržavali su prikladnu društvenu distancu, a i pravila igre čini se da ne dopuštaju da igrači budu unutar metra jedan od drugoga. Prenošenje virusa na lopti posve je drugi aspekt ove igre. Ali, ovo je i izvrstan vizualni primjer onoga što se trenutačno događa u Hrvatskoj. Većina, ali ne i svi, se pridržavaju pravila i održavaju prikladan razmak. Pitao sam profesora Igora Rudana, jednog od vodećih globalnih eksperata za pitanja pandemije koje je njegovo mišljenje o toj fotografiji u članku Jurgen Klopp and Igor Rudan: the Only COVID-19 Opinions You Need. Njegov odgovor u jednoj rečenici bio je:
Mogu samo reći da, ako napustite svoj dom, niste više posve sigurni, jer i dalje ne znamo kako se ovaj virus tako lako širi. Dok to ne saznamo, ja bih radije ostao doma.
Njegovu mnogo dužu i iznimno informativnu analizu možete pronaći na engleskom jeziku ovdje: How to Maintain Good Results and Exit Quarantine as Soon as Possible.
Je li tijekom procesije Za Križen bilo kršenja pravila društvenog distanciranja? Da.
Jesu li ta kršenja bila gora od trenutačne situacije diljem Hrvatske? GLASNO NE, DAPAČE, MISLIM DA JE STANJE BILO MNOGO, MNOGO BOLJE
Dajte mi kameru i pristup bilo kojem gradu u Hrvatskoj sa zadatkom da pokažem šokantna kršenja pravila društvenog distanciranja, i napravit ću vam svaki dan novi clickbait članak pa će me na kraju djeca moliti da im prestanem kupovati toliko čokolade. I ono što bih uspio uhvatiti možda će biti istina, ali neće biti reprezentativno za cijelu zemlju.
Ili, recimo to na drugi način. Koliko ste često, ako ikad, prošetali susjedstvom u kojem živite u Hrvatskoj i primijetili da se 100% vaših susjeda pridržava propisanih pravila?
Nisam očekivao da će tijekom procesije Za Križen biti besprijekorno društveno distanciranje, ali mislim da to ni nitko drugi nije očekivao. Veliko je pitanje - barem se meni tako činilo - bilo koliko će se ostvariti bliskoga kontakta i koliko će ljudi kršiti pravila. I OVO je meni bila priča te večeri i razlog zašto moje poštovanje prema ljudima s Hvara nikad nije bilo veće.
Trenutačno u Jelsi ne smijemo napuštati svoju općinu, ali smijemo otići u šetnju, ako se držimo pravila o prikladnoj udaljenosti. Ovo znači da si svaki dan smijem priuštiti 30 minuta uz Jadran, što me održava koliko-toliko normalnim. Ali to također znači da su ljudi iz Jelse mogli legalno izaći na ulice i na neki način sudjelovati u procesiji. To bi neminovno dovelo do mnogo više kontakata i kršenja pravila, da se dogodilo. A budući da je Za Križen TOLIKO važan dio lokalnog genetskog koda, to se moglo očekivati. Pa što se zaista dogodilo, i kako su vlasti kontrolirale stvari? Evo mog iskustva iz i oko Jelse, najvećeg naselja od šest koji sudjeluju u procesiji. Bio sam vani cijelu noć i imao priliku prisustvovati većini onoga što se dogodilo.
Prvi pozitivan znak (a i iznenađenje) dogodilo se na vrhu stepenica (pogledajte fotografiju iznad) kojima se spuštam do rive. Stepenice je svojim autom blokirao Ivo Tomić, moj stomatolog, koji je ispunjavao svoju ulogu svjesnog građanina ograničavajući kretanje. Ivo je unaprijed znao da ja imam dozvolu sa sigurne udaljenosti prisustvovati procesiji, te mi je samo mahnuo da prođem.
Trebao bih objasniti i ovo s dozvolom. Nazvao sam voditelja lokalnog Stožera, Igora, da mu kažem da planiram šetati se oko procesije, prema pravilima, ali da sam htio s njim provjeriti je li to u redu, s obzirom na osjetljivo vrijeme u kojem živimo. Igor me uputio da se javim Juri Tadiću, šefu policije Hvara, koji je to dopustio, ali i predložio da to potvrdi i načelnik općine Jelsa, Nikša Peronja. Načelnik Peronja potvrdio je to mailom.
I onda me nekoliko sati prije procesije nazvao policijski šef Tadić. Protrnuo sam. Jedina misao kad sam vidio da me on zove bila je da mora da mi javlja da ipak moram ostati doma. No, upravo suprotno, zvao je pitati me gdje točno planiram biti i rekao mi je da se, ako budem imao bilo kakvih problema, slobodno njemu direktno javim. Hvala vam, gospodine, cijenim to.
A onda dalje na glavni trg, gdje je glavna akcija uskoro trebala početi...
Nije bilo moguće doći na trg ako niste imali dozvolu. Meni su samo mahnuli da prođem.
Svaki ulazak bio je blokiran.
Moj pogled na trg u 22 sata, kada je procesija trebala krenuti.
Glavna crkva u Jelsi inače je prepuna hodočasnika koji gledaju a kasnije slijede početak procesije. Ne ovoga četvrtka.
I ta se kontrola nastavila kroz cijelu noć. 00:30, dok smo čekali na procesiju iz Vrbnja.
Šef policije Hvara Jure Tadić savršeno je vodio operaciju cijelu noć.
Ali, glavno iznenađenje bilo mi je to koliko je malo ljudi uopće bilo na ulicama. Neki su odabrali svoje mjesto na ruti procesije i kako se procesija kretala po ulici koja vodi iz grada, bilo ih je možda dvanaestak, međusobno udaljenih više metara. Kako je procesija prolazila, tako su se niz lice jedne domaće žene slijevale suze. Da sam ja clickbait novinar, to bi bila glavna fotografija uz ovogodišnju procesiju. Nisam pitao radi li se o suzama radosnicama što se procesija ipak odvija, suzama frustracije što ne može sudjelovati, ili suzama zbog cjelokupne situacije u kojoj se nalazimo. Kako god bilo, meni je iskristaliziralo što točno procesija Za Križen znači ljudima Jelse, Pitvi, Vrisnika, Svirča, Vrbnja i Vrboske.
A onda je bilo očito da se ne može proći pokraj policije na kopnu...
... ili na moru.
Ali što će se dogoditi kad se procesija vrati u Jelsu ujutro? Sigurno će se tad ljudi okupiti? Da biste dobili osjećaj, evo kako je završila procesija Za Križen u Jelsi 2019. godine.
Meni je to najsretnije doba godine u Jelsi, jer su energija i veselje u kafićima koje se pruža hodočasnicima nakon njihovog 9-satnog iskustva tijekom noći nešto zaista čarobno.
Dođimo brzo do 2020., kada prikladno međusobno udaljeni Jelsani očekuju povratak njihove procesije. Bio sam potpuno šokiran. I potpuno ponosan.
Čekali su samo Don Stanko i šačica drugih ljudi.
Još jedna od snažnih fotografija procesije 2020.
Možete vidjeti dolazak križa u ovoj video-montaži koju je priredila Miranda Miličić Bradbury, a koja uključuje neke fantastične snimke prolaska procesije prema crkvi Sv. Ivana. Ovo je neprikosnoveni vrhunac te noći.
I najgore kršenje pravila međusobne udaljenosti tijekom cijele procesije, ali i dalje nešto što se događa u svakom uglu Hrvatske. Iz perspektive društvene distance, Za Križen nije bila ništa gora - a vjerojatno i nešto bolja - od onoga što se trenutačno događa diljem Hrvatske. Druge dvije teme debate koje sam gore spomenuo svaka su zasebna rasprava, ali po mom mišljenju, nema ni jednog razloga da se u Hrvatskoj uopće debatira o kršenju društvene distance tijekom procesije Za Križen. Bi li bilo bolje da se Za Križen ove godine nije dogodila, jednako kao što su otkazani mnogi drugi događaji u Hrvatskoj tijekom kojih dolazi do ozbiljnih kršenja pravila? Uz naklon bih se složio s profesorom Rudanom i rekao da da.
Ali, Hrvatska nije Wuhan i to je odluka koju su donijele hrvatske vlasti, jednako kao i neki ljudi u Hrvatskoj, koji osobno čine postupke koji dovode do kršenja pravila društvene distance.
Moja se priča završava. Trg Sv. Ivana.
Glavni trg u Jelsi, pet minuta nakon dolaska procesije.
I pogled s rive.
Samo jedan ranojutarnji razgovor, uz prikladan razmak, koji prekida tišinu.
Mir i tišina praznog ranog jutra, koje sam naučio cijeniti tijekom svog boravka ovdje.
I posljednja fotografija posljednjeg policijskog postupanja u ovoj izvanredno provedenoj operaciji: dezinficiranje svoga plovila.
Moja zahvala i poštovanje svima onima koji su ostvarili da Za Križen 2020 bude uspješna u iznimno zahtjevnim okolnostima.
Nadam se da će ovaj izvještaj donijeti nešto jasnoće u raspravu, kao i nešto više informacija i fotografija onima kojima je procesija Za Križen draga.
Možete vidjeti više izvještaja o procesiji Za Križen 2020, uključujući i video snimke prethodnih procesija, na posebnoj stranici TCN je posvetio toj temi.
14. prosinca 2019. - Od male obiteljske tvrtke s jednom prodavaonicom od 35 m2 1990. do mjesta na listi 50 najinovativnijih kompanija u Europi Londonske burze. Upoznajte Tokić Hrvatska.
Jeste li znali da je Peter Altmaier, njemački ministar gospodarstva i energije posjetio hrvatsku automobilsku kompaniju prošli mjesec, da bi saznao više o inovativnim tehnikama u industriji u kojoj je Njemačka globalni lider? A pritom ta kompanija nije bila Rimac automobili?
Postoji ta izreka da će vam Hrvati oprostiti sve osim uspjeha. To je jedan od razloga zašto priče o uspjehu u Hrvatskoj često prolaze ispod radara, zašto je toliko ljudi negativnog stava o poslovnoj klimi ovdje te zašto se odlučuju na emigraciju. TCN je nedavno odlučio istaknuti te uspješne priče, da bismo pokazali da postoje mnoge hrvatske kompanije koje rade sjajan posao na europskom i svjetskom tržištu. A što više takvih priča objavljujemo, to više dobivamo mailova s pozivima da upoznamo i druge uspješne poslovne priče.
I iako zaista volim vidjeti pozitivnu stranu bilo čega, bio sam zaista sumnjičav kada sam primio poziv da posjetim kompaniju koja je bila toliko agilna i inovativna da su joj njemački ministri dolazili odati priznanje.
Tvrtka koja prodaje auto dijelove? Smještena u Sesvetama, na istoku Zagreba? Stvarno?
Tokić Hrvatska je ime koje dobro poznajem - nemoguće je ne poznavati ga ako vozite automobil u Hrvatskoj. Najveće su ime u prodaji auto dijelova, ali zaista nisam nikada o njima razmišljao dok me nisu pozvali da ih posjetim u središtu tvrtke u Sesvetama. Otišao sam više iz pristojnosti - kako bih mogao vidjeti išta zanimljivo u tvrtci koja prodaje auto dijelove?
Pa, što reći, jesam li mogao biti više u krivu?
Nije mi dugo trebalo da shvatim da sam u posebnom okruženju, koje je svjetlosnim godinama udaljeno od tipičnog hrvatskog načina razmišljanja o poslu, i koje ne vidi prodaju auto dijelova kao glavni fokus, što mi je iznimno karizmatični CEO Ivan Gadže objasnio jednom rečenicom:
"Mi ne prodajemo auto dijelove, mi izrađujemo ljude."
Pristup kod Tokića je toliko revolucionaran da, kad je hrvatski web portal o njima posao priču 2016., naslov je bio nešto poput - Je li ovo Google ili Facebook? Ne, Tokić. London ili New York? Ne, Sesvete.
Malo trčim pred rudo, hajdmo se ipak vratiti na početak. Godina je 1990, dva brata otvaraju dućan u Zagrebu od 35 m2 u kojem prodaju auto dijelove. Posao im ide dobro, pa ga šire. Do 2000. godine imaju deset dućana u Zagrebu, a do 2014. njih preko sto u Hrvatskoj, u franšiznom modelu. 2008. godine Tokić Hrvatska postaje član i vlasnik udjela tvrtke ATR International AG u Njemačkoj. Kompanija, iako je vrlo uspješna, i dalje ja zapravo tradicionalna u stalno mijenjajućem svijetu.
A onda su se stvari promijenile.
Dva brata, osnivači, odlučili su se povući i dovesti profesionalce da upravljaju ekspanzijom i dugotrajnom održivošću kompanije. Rijetko se događa u obiteljskoj tvrtci, ali tu su odluku značila je dogovor koji su u potpunosti ispoštovali i pustili novo vodstvo da upravlja kompanijom samostalno, bez obiteljskog uplitanja. Oba su brata članovi nadzornog odbora, ali kompanijom samostalno upravlja Gadže i njegov tim.
Donesena je odluka da se stvori inovativna i agilna kompanija koja ulaze mnogo u ljudske potencijale, dok prihvaća najnovije od novih tehnologija. Kompanija koja je otvorena, inovativna i inkluzivna, to je veoma rijetko u Hrvatskoj, posebno za obiteljsku kompaniju.
Novi logistički centar, golemih 24.000 m2 izgrađen je u Sesvetama (samo za usporedbu, Zagrebačka IKEA ima 38.000 m2), a nova logistička djelovanja započela su 2016.
To je uključivalo selidbu nevjerojatnih 1,1 milijun kutija na novu lokaciju, u 11 dana što je odradilo 140 ljudi, a da pritom dostava od distributera niti isporuka kupcima nisu ni na tren bili prekinuti. Radilo se o fantastičnom postignuću, kako nam Gadže objašnjava u gornjem videu, a koje je trajno obilježeno na zidu skladišta.
(The Hall of Fame of the incredible logistical move in 2016)
Gdje uopće početi s nabrajanjem inovacija? Možda s jednim od razloga zašto je njemački ministar došao u posjetu. Tokić Hrvatska ponosi se agilnošću i inovacijama, a vjerojatno najbolji primjer toga je što su bili prvi koji su implementirali robotsku tehnologiju tvrtke Gideon Brothers.
Bio je to savršeni primjer agilnosti kod Tokića. Gideon Brothers imaju su sjajan koncept, ali nisu imali partnera za implementaciju, pa su pregovarali s mnogim kompanijama. Dvije su se kompanije našle na sastanku u petak, ugovor je bio potpisan u ponedjeljak. a prvi je pilot započeo mjesec dana kasnije.
Prvi u regiji su uveli konceptualnu prodavaonicu rezervnih dijelova za automobile, koja nije postojala niti u Austriji. Redomati su uobičajena pojava u bankama, ali ne u ovoj industriji - još jedna inovacija. Kontrola kvalitete je posve očita bilo gdje u uredima u Tokiću. Postavljeni su monitori u prodajnom odjelu koji prate koliko treba da se preuzme poziv, kao i postotak propuštenih poziva. I kod svih koje sam rano upoznao očita je snažna želja da se stvari rade bolje.
Ova kompanija stremi savršenstvu, te sam se u sebi nasmijao kad sam pitao o vremenu dostave od konceptualne prodavaonice do kupca, a istovremeno je prodajni asistent trebao otići u to ogromno skladište, pronaći jedan dio. Iako je vrijeme dostave veoma kratko, to i dalje nije dovoljno brzo za duh koji postoji u Tokiću, pa mi je bilo jasno da to smeta mom domaćinu, jer je znao da rješenje nije daleko.
Investicije u ljudski kapital vidljive su na svakom koraku. Program Kaizen (japanska filozofija trajnog napredovanja), dvoje zaposlenika obučenih u MBTI-ju, najvećem globalnom psihometrijskom testu ili modelu koji određuje preferencije kod ljudi. T1 Walk interna edukacijska akademija, u koju je uloženo preko milijun eura. Tokić Edukacijski centar (TEC) je u ponudi u suradnji s Njemačkom obrtničkom komorom u Dortmundu, dakle radi se o kvalifikaciji koja se priznaje u Njemačkoj i šire u EU.
Ljudi, ljudi, ljudi. Ako razvijete ljudski kapital tvrtke, ona će se sama pobrinuti za sebe. A i rezultati govore za sebe. U vrijeme kad hrvatske kompanije redovito prigovaraju da ne mogu pronaći kvalitetne zaposlenike, Tokić Hrvatska svjedoči upravo suprotnome, dok najbolji od najboljih prelaze k njima iz konkurencije, a neki se čak vraćaju i iz mjesta poput Ujedinjenog Kraljevstva.
Dok hodate otvorenim i dobro osvijetljenim uredima, nije teško shvatiti zašto. Ovo je obiteljska kompanija, koju su pokrenula dvojica braće, ali koja je izrasla u daleko veću obitelj koja nije povezana srodstvom, nego duhom kompanije, poštovanjem, vrijednošću, transparentnosti i strašću za poboljšanjem. Jedan od razloga može biti i u tome što se kompanija nalazi u Sesvetama, koje ne samo da su najbrže rastući dio Zagreba po broju stanovnika, nego i cijele Hrvatske.
Dok smo obilazili ured, zaustavili smo se da bismo porazgovarali s djelatnicima u prolazu o njihovim iskustvima rada u Tokiću Hrvatska. Osim VRLO opuštene uredske kulture, njihova strast i ideja na mene su ostavili utisak, posebno dok mi je jedan od njih pričao kako cijelu noć nije mogao spavati jer je pokušavao riješiti program koji upravlja robotom.
Postoje procedure za prigovore, kao i načini da se iznesu prijedlozi. Svaki odjel ima ploču na zidu gdje se takve stvari raspravljaju i rješavaju. Vidio sam više takvih ploča dok smo hodali po tvrtci. Svaka je imala kućicu za prijedloge i jednu za ono što je riješeno. Sve kućice za prijedloge su bile prazne, jer su oni bili raspravljeni i riješeni čim su se pojavili.
Iako Tokić Hrvatska posluje u 14 zemalja, većina operacija se trenutačno odvija u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i Austriji, te na tim tržištima nudi zaista nevjerojatnu garanciju. Naručite li dio koji vam treba prije 18:00, bit će vam isporučen tijekom sutrašnjeg dana. Tokić posluje i na tržištima istočno od Hrvatske (ima partnere u Makedoniji i Crnoj Gori), ali sebe vide kao europskog igrača njemačke kvalitete, koje opslužuje europsko tržište. Vjeruju da imaju proizvod, zaposlenike i znanje i vještine, kao i inovativnost i agilnost, da bi se na njemu natjecali.
A isto to o njima misle i drugi.
Londonska je burza odabrala Tokić Hrvatsku da bude jedna od 13 europskih kompanija u njihovom ELITE programu. Ovoga studenog Tokić je naveden u prestižnoj grupi kompanija LSE pod nazivom Future Shapers. A kao jedna od 35 članica 29 milijardi eura vrijedne ATR International AG grupe, Tokić je među onima koje drugi suvlasnici najčešće dolaze u posjetu.
Šetnja po uredima je pozitivno i opuštajuće iskustvo, udaljeno od nekog stereotipa toga što bi tvrtka koja prodaje auto dijelove trebala biti. Otvoreni prostori, staklo, ali šarene stolice u prostorima za odmor, stolni nogomet za opustiti se i riješiti stresa, čak i knjižnica za razmjenu knjiga među djelatnicima (zabavilo me kad sam primijetio da se najmanji odjeljak zove "Automobili"). I svugdje se vide osmjesi, posvećenost, osjećaj svrhe.
Kultura inkluzivnosti proteže se sve do stila života i partijanja, jer nam je Gadže rekao kako su gostoprimstvo i zabave nešto po čemu je Tokić Hrvatska poznat. Tvrtka svake godine organizira otprilike 12 velikih zabava, od čega je najveća ove godine bila na njihovom Expou u listopadu, gdje je 4000 ljudi slavilo do kasno u noć. Ali, osim zabava i sport je važan dio izgradnje tima. Tokićev trkaći tim sastoji se od 15 vozača, postoji nogometni kup u kojem sudjeluje 24 ekipe od zaposlenika tvrtke, snažno su predstavljeni na Adventskoj utrci u Zagrebu, stolni tenis, biciklizam, a lista ide i dalje.
Kao i korporativna i socijalna odgovornost.
Tokićev pristup edukaciji uključuje vraćanje zajednici. Imaju, na primjer, program vjernosti za mehaničare, gdje se od svakih potrošenih 100 kuna donira 1 kuna strukovnoj školi u Velikoj Gorici. I iako nemaju baš neki interes za profesionalni sport, Tokić Hrvatska aktivno sponzorira dječje sportove. To uključuje Božićni kup u Dubravi, gdje mnoge najbolje ekipe u Europi dovode svoje podmladke (ispod 13 godina) na natjecanje u Zagrebu. U prošlosti je i Luka Dončić bio jedan od natjecatelja.
A što s budućnošću tvrtke? Cilj je da postane relevantna srednje-europska kompanija u smislu veličine i prihoda, da se izgradi brand i povjerenje u taj brand, da se ostane u korak s najnovijim dostignućima tehnologije i inovacije. Telematika je jedno od ključnih područja interesa u budućnosti, jednako kao i prediktivno održavanje, čime se Tokić već bavi kroz prediktivne analize, ali još uvijek to nije monetizirao.
Dva sata su mi proletjela, a svijet auto dijelova u Hrvatskoj transformirao se pred mojim očima.
Stoga, samo zato što hrvatske kompanije ne pričaju često o svojim uspjesima, to ne znači da se ti uspjesi ne događaju. Vrijedi upravo suprotno, te iako većina odlazi do Tokića da bi kupili neki dio za auto, ogromno ulaganje u ljudski kapital znači da ste tu kupnju obavili u jednoj od 50 najinovativnijih kompanija u Europi.
Život stranaca koji su već dulje vrijeme u Hrvatskoj prilično je zabavan.
Naravno, to sa sobom donosi i potrebu za određenom dozom prihvaćanja. Kao što smo već vidjeli, na primjer,je li u redu da stranac u Hrvatskoj ima mišljenje??
Nakon što naučite da vam nije dopušteno imati mišljenje, druga važna stvar koju trebate prihvatiti da biste živjeli u miru jest da će se, bez obzira na to što rekli, netko usprotiviti i započeti raspravu. Stoga ili imajte vrlo debelu kožu ili nemojte ništa govoriti.
Razmišljao sam o svemu tome nedavno uz hladno pivo i počeo osjećati blagu paniku. Kristina Ercegović, koja vodi poduzetnički klub Business Cafe, pozvala me da govorim na prvom izdanju Business Cafe Internationala, na kojemu su stranci koji posluju u Hrvatskoj dobili prigodu održati predavanja i međusobno se upoznatu, te se pridružiti njezinoj odanoj ekipi uspješnih hrvatskih poduzetnika.
Govorenje u javnosti jedna je od rijetkih stvari u životu koje se grozim više od blitve i kelja pupčara, no Kristina je bila vrlo uvjerljiva pa sam se u društvu svojeg piva nekoliko dana prije događanja počeo pitati što bih zapravo trebao reći. Sasvim sigurno nisam najuspješniji poslovni čovjek koji se ikad pojavio na ovim prostorima, pa je bio popriličan izazov odazvati se pozivu da iznesem svoje savjete brojnim uspješnim poduzetnicima.
A onda je netko prokomentirao jedan od mojih postova s nekom pozitivnom porukom o Hrvatskoj koju sam objavio na društvenim mrežama. Negativna reakcija, s porukom da ću jednog dana napokon shvatiti kakva je Hrvatska, a zatim i val uvreda.
Bio sam vrlo zahvalan tom kritičaru budući da mi je pružio ideju za moju prezentaciju, za koju sam bio siguran da će zainteresirati publiku, kao i prikriti činjenicu da jednostavno nemam neki pametni poslovni savjet koji bih mogao dati.
Tri Faze Učenja za Strance u Hrvatskoj: Ljubav, Mržnja & Nirvana
Kad kažem nešto pozitivno o Hrvatskoj, ljudi se smiju, a kad kritiziram, onda me vrijeđaju. To je vrlo zanimljivo. No, shvatio sam da je iskustvo stranaca koji žive ovdje povezano s fazom u kojoj se nalaze od ukupno tri faze učenja. Upoznajmo ih sada redom.
Faza 1 – Ljubav (oko 70% stranaca, možda i više)
Proveo sam 13 godina života u Hrvatskoj zaglavljen u fazi 1, a bilo je puno situacija u kojima sam žalio što sam ušao u drugu fazu, no s tim je sada napokon kraj jer je treća faza najbolja od svih.
Što se ima za ne voljeti u vezi s Hrvatskom? Predivno turističko odredište, zapanjujuća priroda, opušten način život, sjajno vrijeme, divna hrana i vino, i daleko niže cijene od država kao što je Velika Britanija. Nisu samo turisti oni koji žive u prvoj fazi.
Mnogi stranci koji žive ovdje također su zaglavljeni u toj fazi, kao što sam i ja bio toliko dugo. Ako ne govorite jezik, teško je pratiti što se doista događa u državi. S toliko puno drugih stranaca s kojima se možete družiti, dodir sa stvarnim svakodnevnim životom u Predivnoj Hrvatskoj ograničen je na povremene bitke s birokracijom kako bi se dobila poneka dozvola ili možda njih tri.
Zarađujete li dovoljno za život (a mnogi to rade preko interneta ili s prihodima izvan Hrvatske), onda je faza 1 života u Hrvatskoj dosta dobra. I svesrdno je preporučam.
Faza 2 - Mržnja (oko 25% stranaca)
If life is so good then, why is everybody always complaining and all the young people leaving?
Ako je život tako dobar, zašto se onda svi neprestano žale, a mladi odlaze?
Dolazimo do faze 2 – Mržnje. Krivac za pokretanje TCN-a u potpunosti je moj prijelaz iz faze 1 u fazu 2. S današnjeg gledišta, ne mogu vjerovati koliko sam naivan bio kad sam pomislio da bih mogao pokrenuti informativni portal o državi o kojoj se moje poznavanje, uz iznimku otoka Hvara, ograničavalo na barove u Dioklecijanovoj palači i maleni djelić središta Zagreba. Priča o dvije Hrvatske: prije i poslije otkrića Uhljeba, bila je poput otvaranja Pandorine kutije (samo još gore). Nakon što sam ušao u svijet moćne države Uhljebistan, idilična Hrvatska iz faze 1 zauvijek je izgubljena.
Počeo sam se daleko češće tuširati. Nisam mogao vjerovati o brojnim pričama o otvorenoj korupciji, nepotizmu i tragična svjedočenja onih koji nemaju ništa, a koje su bile realnost za milijune izvan mojeg izoliranog i predivnog Hvara iz faze 1.
Nepravde i nejednake mogućnosti, toliki mladi koji odlaze ne zato što ne mogu pronaći posao, nego zato što su isključeni iz sustava u kojemu se mogućnosti otvaraju putem veza, a ne osobnih zasluga. Pridodamo li tome radost vođenja tvrtke u ovoj zemlji, neprestanu negativnost tolikih i na najmanju pozitivnu poruku, počeo sam se pitati: jesu li u pravu svi oni koji ismijavaju moju pozitivnost i predviđaju da će doći vrijeme kada ću i ja dignuti ruke od Hrvatske i otići? Počeo sam ozbiljno sumnjati, dok se moj odnos prema državi koju sam počeo voljeti mijenjao.
Faza 3 - Nirvana (oko 5 % stranaca)
Mračni trenuci faze 2 nužno su zlo da biste došli do faze 3 - Nirvane, što je najbolje stanje ako ste stranac u Hrvatskoj, barem po mojem mišljenju.
Iskreno i otvoreno pisanje o Hrvatskoj donijelo je i nešto dobro. Premda su članci i konstruktivna kritika izazivali val vrijeđanja, donosili su i poruke ohrabrenja. Iz cijele Hrvatske i dijaspore. Maleni mjehurići pozitivnosti iz cijele zemlje, od ljudi koji su već odavno digli ruke od Države, ali vole Hrvatsku i žele živjeti ovdje. U svojim mjehurićima, samo su minimalno dolazili u kontakt s Državom. Njihovi se mjehurići sastoje od Hrvatske njihovih prijatelja, obitelji, prirode i poslova –to je općenito vrlo sretna sredina u kojoj se usredotočuju na ono što je doista važno.
Jedna mi je hrvatska prijateljica rekla da ne prati politiku jer to jednostavno nema smisla. Osim svih negativnosti koje bi i anđele u raju dovele do uzimanja antidepresiva, nije imalo smisla i zato što se nikad ništa ionako neće promijeniti. Puno je bolje vrijeme provoditi planinarenjem po predivnim hrvatskim planinama, daleko od Uhljebistana.
Polagano, vrlo polagano, sve se više tih mjehurića počelo dodirivati. Bili su to mjehurići pozitivnosti koji plutaju po Uhljebistanu i ostaju imuni na ludilo oko njih. Ti su se mjehurići počeli povezivati, neki i putem TCN-a. Sjajne nove inicijative u medicinskom turizmu, poduzetništvu, kontaktima s novim naraštajem iseljeništva, idejama za očuvanje prirodnog okoliša i inovativni luksuzni turizam, kao i veća izloženost poticajnom svijetu i golemom potencijalu hrvatske IT industrije.
Dobro došli u Hrvatsku faze 3, vjerojatno najuzbudljivije i ponajviše okrepljujuće mjesto u kojemu sam živio u svojih 50 godina na ovom divnom planetu. Hrvatska takve pozitivnosti, dinamičnosti i inovativnosti s najluđim idejama da često liježem smijući se te se ustajem smijući se. Moja supruga još mi nije rekla da se smijem i u snu, no ni to me ne bi iznenadilo.
Za Hrvatsku faze 3 potrebno je razumjeti i prihvatiti način na koji Hrvatska funkcionira. I odnos s Uhljebistanom je drukčiji, kao što sam to objasnio na okupljanju Business Cafe Internationala, dio kojeg možete pogledati dolje.
Usporedio sam to s osobom koja voli piti, a živi u Norveškoj ili Švedskoj. U Skandinaviji postoji visok porez na alkohol, što je dio cijene koju plaćate za život tamo ako želite zadovoljiti svoju naviku ispijanja pića.
Isto je i s Hrvatskom, njezinim predivnim načinom života i prirodnim ljepotama. Dio cijene koju plaćate je porez na uhljebe. Platite ga, krenite dalje i okružite se mjehurićima pozitivnosti i mogućnosti.
Nadam se da će i neki od vas ubrzo doseći fazu 3. Riječ je o doista nadahnjujućem mjestu.
A ako ste i vi jedan od tih mjehurića pozitivnosti i želite nam se javiti, kontaktirajte nas na This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.
Razmišljate o selidbi u Hrvatsku? Evo nekoliko naputaka o onome što biste trebali imati na umu na našim stranicama Hrvatska u 100 stranica Život u Hrvatskoj..
14. kolovoza 2018. godine – Premijer Andrej Plenković posjetio je sinoć Jelsu, gdje je sudjelovao u tradicionalnoj proslavi Dana općine. Sastanak sa šefovima lokalnog HDZ-a na glavnom trgu omogućio je TCN-u da provjeri je li premijer možda uhvatio vremena da pročita otvoreno pismo koje smo mu poslali prošlog tjedna. Pokazalo se da je odgovor na to pitanje potvrdan...
7. kolovoza 2018. – Premijer Andrej Plenković trebao bi navodno idućeg tjedna posjetiti Jelsu na otoku Hvaru povodom Dana općine, što je u proteklim godinama već postala premijerska tradicija. Ovo je otvoreno pismo premijeru, Hvaraninu, koje mu šalje stranac koji ovdje živi već dugi niz godina.