14. kolovoza 2018. godine – Premijer Andrej Plenković posjetio je sinoć Jelsu, gdje je sudjelovao u tradicionalnoj proslavi Dana općine. Sastanak sa šefovima lokalnog HDZ-a na glavnom trgu omogućio je TCN-u da provjeri je li premijer možda uhvatio vremena da pročita otvoreno pismo koje smo mu poslali prošlog tjedna. Pokazalo se da je odgovor na to pitanje potvrdan...
Nekoliko mjeseci nakon što sam prije tri sretne godine pokrenuo TCN, napisao sam članak o tome gdje sve živi hrvatsko iseljeništvo, koristeći pritom najnovije dostupne podatke. Podaci nisu bili najaktualniji, kao što možete vidjeti ovdje, no bilo je tu i korisnih informacija. Jedna mi je hrvatska čitateljica iz Irske poslala komentar u kojemu je ustvrdila da statistički podaci ne obuhvaćaju rastuću hrvatsku dijasporu (podaci su prikupljeni prije najnovijeg vala iseljavanja). Jedna je stvar vodila do druge, a naša je komentatorica nakraju pristala napisati nekoliko članaka o životu Hrvata u Irskoj. Ti su članci vrlo zanimljivi i objektivni, a preporučio bih ih svima koji razmišljaju da sljedećim zrakoplovom krenu za Irsku očekujući da će ih tamo dočekati med i mlijeko.
Kolegicu iz Irske spominjem zato što se njezin posljednji članak bavi jednom od razlika koje je primijetila između dviju zemalja – riječ je o kontaktima između izabranih dužnosnika i običnih ljudi. Kao što Lidija objašnjava u svojem članku, Sanjajte male stvari, mit je istina, dobiti odgovor od hrvatskih dužnosnika na pismo s pritužbama birača nešto je sasvim nevjerojatno. No Lidija je u Irskoj ostvarila doista dojmljiv uspjeh u svojem pokušaju da kontaktira lokalnog senatora, premda uopće nije biračica.
Jučer ujutro pročitao sam Lidijin članak te sam se sjetio ranijih razdoblja svojega života dok sam živio u državama u kojima postoji barem malo transparentnosti državnog aparata. Pomalo sam čak i zavidio Lidiji na odgovorima koje je dobila od svojeg izabranog dužnosnika, budući da je jedina komunikacija koju ja imam s dužnosnicima ona kad oni javno objavljuju da će me tužiti.
Ovo je načelnik Jelse Nikša Peronja dok na javnoj tribini u Vrboskoj održanoj prije dva tjedna najavljuje da će me tužiti.
Kao što čitatelji TCN-a već znaju, protekla dva tjedna mojega života nisu bila baš najugodnija, nakon što smo objavili članke o situaciji vezanoj uz koncesiju za Gradsku kavanu u Jelsi i o prenamjeni zemljišta na otočiću Zečevu. Dobio sam puno privatnih poruka potpore, no ljudi mi se ne javljaju u javnosti niti žele sjediti sa mnom na glavnom trgu (iako mi šalju privatne poruke podrške). To je nešto što mogu razumjeti, jer kada bi ih vidjeli sa mnom, to bi se smatralo znakom potpore, a to bi nadalje bio znak protivljenja osobi koja me tuži. A budući da je on najmoćnija osoba u gradu, a ja samo debeli stranac s privremenom dozvolom boravka, ne treba biti Einstein da se shvati na čiju će se stranu ljudi svrstati. Barem u javnosti.
Ponašanje medija u vezi s ovom temom također je vrlo znakovito, možda još i više od lokalnih reakcija. Članaka gotovo da i nema, osim jednog zgodnog teksta u regionalnom mediju koji je uključivao i rečenicu koja je tvrdila da sam ja rekao/napisao nešto što zapravo nikad nisam učinio. Poslao sam e-mail novinama zatraživši ispravak, no nisam dobio odgovor. Na ulici sam vidio i jednog od dvoje novinara koji su napisali taj čanak, ali nije mi mogao pomoći. Zatražio sam od novinara koji je napisao tu činjenično netočnu rečenicu da je promijeni. No, rečenica do danas nije izmijenjena. Takav je život u Predivnoj Hrvatskoj.
Doznao sam da će premijer Plenković za nekoliko dana posjetiti Jelsu. Premda ne bih naravno očekivao da je ikad čuo za mene ili moj maleni portal, znao sam da brojne međunarodne organizacije, institucije Europske unije, veleposlanstva i članovi njegove vlade znaju za nas, uključujući i jednog zamjenika ministra koji je verbalno napao jednog od mojih novinara na svečanom primanju koje je britansko veleposlanstvo u svibnju organiziralo u Splitu povodom kraljevskog vjenčanja. Dosad sam napisao samo jedno otvoreno pismo – Williamu Wenkelu, direktoru The Yacht Weeka prije četiri godine – no pomislio sam da bi vrijedilo pokušati. Pozvao sam premijera da sjedne sa mnom na 15 minuta u Uredu na glavnom trgu. To otvoreno pismo možete pročitati ovdje.
Naravno, nisam očekivao da bi jedan tako zaposleni čovjek čitao piskaranja tamo nekog stranog blogera, a još manje da bi sjeo sa mnom, kad je već mogao čavrljati s lokalnim čelnicima svoje stranke, no zanimalo me bi li možda – samo možda – netko od njegove ekipe prišao i popričao nasamo sa mnom.
Nisu to učinili, ali ono što se zatim dogodilo bilo je sasvim neočekivano i iznimno velikodušno od premijera.
Volim Dan općine Jelse koji se obilježava 14. kolovoza. Uz procesiju Za Križen tijekom tjedna uoči Uskrsa, to je ono vrijeme u godini kad možete vidjeti kako se lokalno stanovništvo može promijeniti. Ljudi za koje biste bili sigurni da nikad u životu nisu ni vidjeli odijelio ili kravatu, odijevaju se kao da idu na kraljevsko vjenčanje. To je sjajan materijal za moju skorašnju knjigu, Trumptonic: Život u mitskom dalmatinskom gradu. Slučajno sam doznao da su premijer i njegovi lokalni HDZ-ovci rezervirali stol u kavani do Ureda. Zamolio sam Kapetana Nijaza da im sačuva stol najbliži Uredu, kako bih imao najbolju moguću poziciju za snimanje fotografija. A javilo mi se i više ljudi nego tijekom cijelog prethodnog tjedna, uključujući i gradonačelnika Hvara Rikija Novaka (u sredini na gornjoj fotografiji), koji je sjedio sa svojim zamjenikom.
Premijer se smjestio sa svojim lokalnim stranačkim dužnosnicima te su počeli razgovarati između sebe.
A zatim se dogodilo nešto sasvim neobično.
Premijer je pogledao ravno prema meni i pozvao me rukom da mu priđem. Ja sam mu rukom mahnuo da on dođe u Ured – naposljetku, kod mene je bilo puno više praznih stolaca – ali on me je pozvao još jednom, pa sam otišao, apolitični stranac na druženju HDZ-ovaca.
Bio je iznimno ljubazan i velikodušan, zahvalio mi je na pismu i mojim savjetima kako popraviti stvari u Hrvatskoj. Rekao mi je da ima vrlo dobru ekipu koja prati objave u medijima. Siguran sam da nije imao vremena pročitati cijeli članak, ali bio je vrlo dobro obaviješten. Rekao mi je da će malo češće pratiti TCN, a razgovor je završio riječima koje ovih dana ne možete čuti baš od svih političara:
„Ne brinite se, ja vas neću tužiti.“
Možda je ipak pročitao članak, budući da je znao za skorašnju tužbu koju mi je najavio njegov domaćin tijekom ostatka večeri.
Nedugo zatim je otišao, nakon što se prethodno fotografirao s lokalnim pristašama.
Hvala vam, premijeru, doista cijenim vašu gestu, i sad razmišljam o onom Lidijinom članku o Irskoj koji sam spomenuo na početku ovog teksta. Doista ne očekujem da će se nešto promijeniti, no bilo je lijepo od vas što ste mi se ne samo javili, nego me i pozvali da popričamo.
